Imamo Hrvatsku!
Tko li se toga ne sjeća?
Trijumfalan poklič, Franje Tuđmana.
Kao ostvarenje tisućljetnog sna.
Možda je ta Hrvatska i dobro zamišljena, ne znam.
Zavodljive su bile riječi Šime Đodana o novoj Švicarskoj na Balkanu.
Možda je dobri profešur Šime imao i uistinu vjere u to što je pričao, ali jebi ga.
Izrodilo se.
Živo se sjećam tih vremena, kada su se iz bijelog svijeta vraćale protuhe i jebivjetri, polupismene ili nepismene konjine, koje su ovdje dočekivane sa crvenim tepihom.
Neke od njih, kao na primjer Gojka Šuška, sa aerodroma su vozili prvo u Namuda ga donekle pristojno obuku.
Jer je bio gologuzan, nepismeni šmoljo koji je godinama rastezao tijesto u nekakvoj pizzeriji.
Umak mu nisu dali radit, jer je to presloženo.
Pa je došao onaj ćevabdžija iz Beča, konjina samo takva, koji je odma procijenio da je kila mozga vrijedna dvije marke.
Pričao je o svojem mozgu.
Ta je konjina čak postala i ministrom pravosuđa.
Udario temelje modernom hrvatskom pravosuđu!
Pa se vi i dalje čudite kakvo nam je pravosuđe!
Pa je došo i čuveni vlasnik patenata iz Kanade, koji je sa sobom donio dva patenta, jedan patent zatvarač na svečanim trapericama, a drugi patent zatvarač u torbi na pohabanim hlačama.
Da bi odma postao faktor.
Uselio se u stan od milion kvadrata.
Jer ima dva patenta.
Valja biti iskren, pa priznati, da budalaština i neznanje nisu bili povlastica samo ovih gologuzana i konjina, koji su preko noći ostvarili hrvatski san.
Bilo je budala i ovdje za svinje hranit.
I sada se čudimo kakva nam je država.
Država koju su stoljećima sanjali nepismeni čobani na Dinari, kmetovi mađarskih plemića, turski vazali, plaćenici iz Trenkove pandurije, kmetovi s zagorskih brega, lukavi dubrovački trgovci, popovi i sjecikese sa Griča i Kaptola, plemenitaši iz Varaždina.
Svi su oni snivali državu.
Svoju Hrvatsku, svoju Horvatsku.
Da bi njihovi potomci konačno dočekali Hrvatsku, koju su onda oblikovali nepismeni gologuzani, picmajstori, ćevapdžije, vlasnici patent zatvarača.
Pa koji se kurac onda čudimo?
Ovdje je riječ samo o neznanju, nema niti riječi o krađama, korupciji, kriminalu, a sve to je rastočilo državu da se više sastavit ne može.
Čitam danas, da se onaj Daruvarac, koji je glavom nekakve tinejdžerke uspijo razbit keramički lavabo u birtiji prepunoj oduševljene publike, koja je gledala zažarenih očiju.
Sve peripetije oko hapšenja suđenja, puštanja, zatvaranja, sramne presude, koja je konačno postala pravomoćna, poznate su i gadljive.
I meni za pisat, a i vama za čitat.
I sada frajer mora u zatvor.
Jer je tako red.
Osuđen, je, sve su žalbe odbijene.
Pa je kupio desetak tuba vazelina da mu se nađu u zatvoru, a viđen je i kako trenira čučnjeve, da bi se priviko na dugogodišnje kenjanje na čučavcu.
Ali kurac.
Odvjetnik nije dobio odluku suda da krimos mora u zatvor.
Jer je na godišnjem odmoru, a rješenje postaje pravomoćno tek kad ga prime i odvjetnik i osuđenik.
A odvjetnik, spretno i proračunato toča jajca u moru, a poziv trune u nekakvom poštanskom uredu u Zadru.
A tom Daruvarcu, od volje.
Oće li nečijom glavom štemat pločice ili radit neke fine stvari koje inače radi.
Prije suđenja tom Daruvarcu, priznam, nikada nisam čuo za tog advokata koji sada toča jajca u moru, nije iz one teške kategorije, tipa Čedo i Hanuma mu.
Više je bio drugokategornik.
Ali, frajer zna svoj posao.
I obavlja ga savjesno.
Nalazi rupe u zakonima i koristi ih, što je posve legalno.
Jer su budale pisale zakone koje su prožeti rupama ko švicarski sir.
Pa je cijela Hrvatska postala taocem katastrofalnog pravosuđa.
Koje jebe u glavu desetak spretnih odvjetnika, koji rade što god hoće.
Po zakonu.
Jer su zakone, kao i državu, stvarale neznalice, konjine, korumpirani klipani, koji su bili samo veliki domoljubi.
Pa da imamo ovo što imamo!
