Poput svih ozbiljnih novina i portala i ja dobivam Presscut. Obično s desetak dana zakašnjenja, što i nije tragično, jer ionako je to još uvijek sedamdesetak godina pred vremenom u kojem sada živimo.
1945.
Tako mi je, zabunom informatora, došao novi presscut, članak iz Nacionala.
Na tri stranice se elaborira trenutačno sranje u SDP-u.
Koje je nakon nenadano dobrog rezultata na EU izborima, samo zamotano u lijepi celofan.
Ali, sadržaj je ostao isti.
Evidentno je da SDP-u popularnost raste, da se približava HDZ-u, što realno, ne znači ama baš ništa.
Jer, ni jedan HDZ-ovac nije promijenio mišljenje i izjasnio se kao pristalica SDP-a, o obratnim situacijama ne bih, ali su moguće.
SDP-ovi glasači su u biti najteži.
Ljudi su to, više-manje uvredljivi ko pičkice, spremni svoje članove anatemizirati zbog jedne rečenice koja im se ne svidi.
Pogledajmo samo reakcije značajnog broja SDP-ovaca na Glavaševu podršku Zoranu Milanoviću.
Da ti se pobljuje.
Isticanjem Zorana Milanovića, kojeg su pred dvije godine razne besprizornice namjeravale izbacit iz stranke, za predsjedničkog kandidata, porasla je popularnost SDP-u, iako sami članovi dobrim dijelom ne podržavaju Milanovića.
Pa se oko njega sada tiskaju tipovi dvojbenog morala, s kojima pristojni ljudi ni u isti tramvaj ne bi ušli.
A popularnost raste.
Sada dolazimo do situacije koja se u nogometu zove igra bez igre.
Svi bježe od lopte, jer se boje da bi glavni igrač u toj igri trebao biti Davor Bernardić.
Koji se napenalio bit premijer.
Teško mi je o tom misliti, a kamo li pisati.
Da ne elaboriram tu dva sata.
Bernardić nije za premijera. On bi bio dobar premijer isto tako kao i ja dobar neurokirurg koji mora za pola sata početi s operacijom.
I to je to.
Međutim, unutri, u tom press pa još klipingu piše i ono što ja odavno znam, ali nisam shvaćao ozbiljno.
Naime, član SBOP-a, fantastično dobro informirani viskopozicionirani član esdepeja pred nekoliko mi je mjeseci izdiktirao članove vlade RH, za slučaj, ako ne daj Bože SDP pobijedi na izborima.
Diktirao mi je to u maniri pravog hajdukovca, poput one čuvene Beara, Kokeza, Broketa…
Sve je to u redu, njegove informacije su uvijek kirurški precizne.
Ali, jebi ga, ja sam bio siguran da me zajebava.
Nisam mogao vjerovat.
I sada čitam.
Vrtim po bilješkama.
Jest.
Dakle stvar je ipak potvrđena, u Nacionalu.
Minstri u Vladi RH trebali bi biti pazi sad cirkusa:
Ivo Jelušić – ministar gospodarstva,
Franko Vidović – ministar obrane,
Josip Tica – ministar financija
Lopove bi lovio Berin Kum
Davorko Vidović – ministar nečega, njemu nije bitno čega, jer za bit ministar bio je spreman ući i u pučističku vladu Kolinde Grabar Kitarović. Toliko o uvjerenjima D.V. zaposlenog u tvrđavi HDZ-a već dvadesetak godina, na visokoj poziciji.
Saša Srića bi se brinuo o zdravlju, to je onaj stručnjak koji je obećao kada bude ministar zdravstva liječnicima plaće od dva i pol soma EUR-a.
Onako, iz cuga.
Ko da se na šanku pripiti razgovaramo. Tras, evo ti dva i pol EUR-a plaće.
Od čega, zašto, kako, nije rekao.
Dakle, ovo je udarna kombinacija SDP-a.
Koji predlaže reformu Vlade, pa bi samo udarili 13 ministarstava, umjesto sada šnjih dvadeset i nešto.
Dva su tome razloga.
Prvi je uvjerenje ovih iz ne daj Bože Vlade, da su oni sposobni svaki vodit po dva resora.
Onako, ko od šale, ko što je konjačić strusit na šanku.
Pa bi recimo Franko Vidović mogao uz obranu, voditi i znanost.
Ivo Jelušić bi mogao biti ministar gospodarstva, jer se on jako u to razumije, a posao bi radio najviše dva sata na dan koliko je sposoban, njemu bi uvalili još dva resora, poljoprivredu i promet.
Sve gledam.
Ne mogu doć sebi.
Pa se mislim, dragi moj Andrej, poživi ti i budi na Markovom trgu još četiri godine.
