Muči me jedna stvar.
Mislio sam, poći će. Ali vraga. Sve je gore.
Širi se, poput svraba, cijelim tijelom, ponekad postane nepodnošljivo, penjao bih se po tapetama, a onda malo popsuti.
Taman kad mislim, nema više, evo je opet.
Pustio sam danas u viber grupu koja se zove Jezične vratolomije, u kojoj su moje grammar nacistice, jednu od onih mnogi pizdarija koje se dijele tim viberima, vacapima i kako se sve to ne zove.
U kojima su nekakvi peseki, to ne šaljem, ali fore o glupanima redoviti prosljeđujem.
Nakon nekog vremena, dobivam poruku da bi se mogo uozbiljit, jer da je to što sam poslao, neukusno.
Jerbo da je neukusna fotomontaža. A gramatička nacistica je čuvarica digniteta ženskinja, kojim se valjda muške šovinističke svinje smiju.
Na snimci neka baba blebeće. I to blebeće na hrvatskom, doduše pjevuckajućim, nekontrolirano, vrlo nekontrolirano maše rukama, maše ko luda. I blebeće nešto nepovezano, okrečući očima, glupavo se cereklajući o tome da strašno voli pjevat.
I krevelji se. Radi grimase. Smije se blesasto.
Raspizdilo me, pa sam pogledao pažljivo.
Potpuno nevezano na temu, ali vezano na pjevanje, pogledajte kako je dobra atmosfera u HDZ ovu autobusu, kako pjeva HDZ-ova mladost, a dobro je i poslušati riječi pjesme.
Baba uistinu blebeće budalaštine, ko da je da prostite mozak otišo na kvasinu, ili je potegla dvije tri lajne, oli popila na eks bocu Blackiea.
A montaža nije jer otvara usta vrlo sinhroznizirano snimci. A dolje još postoji i subtitle na hrvatskom
Valjda zato da oni koji ne mogu vjerovat glupostima što baba melje, mobu pročitat.
Ako ne vjeruju ušima, onda će valjda očima.
Pa sam se dao u potragu. Našao sam taj filmić na portalu Net.hr.
Dakle stvsar je istinita.
Imam puno godina, sretao sam puno ljudi, pustimo pravnike i zavrzlame i eskapade koje mogu izvesti kolege Čedine i Hanumine mu kolege
S mojim godinama, znam kada je neko pijan ili napušen.
I nemojte me jebat sa dokazima.
Za to mi ne treba ni balon, ni čupat nekom kosu,, pa nosit na analizu, koja u ovom slučajnu ništa ne bi pokazala jer babac ima periku.
Ženska je ili luda ko kupus ili pijana ko avion, ili napušena.
Čega, ne znam.
Pa kaj joj niko to nema srca reći?
Prestani šmrkat, cugat ili se liječi.
Da se vratimo na moj svrab.
Mislim da je vrlo pristojno pametnom čovjeku priznati da je pametan.
Zašto ne bi bilo pristojno budali reći da je budala?
Sve ovi što se događa ovih dana, a i dulje, recimo, skoro pet godina, prestrašno je za gledati.
I lovi me svrab kad to vidim.
A lijeka nema.
Otac sam, dugo godina punoljetne kćerke.
Koja je već dva puta punoljetna.
Da se moja kćerka tako ponaša, bez obzira na sve pravobranitelje za ovo i za ono, ne bi bilo baš jako dobro.
Napio bi joj se krvi.
Jer ne bih da o da sramoti mene, moje prezime, moju obitelj, svog supruga, svoju djecu.
Sebi drage ljude, ako naravno, oni nisu nekakvi gangsteri, propaliteti i moralni otpadnici.
Jer je ona šupljača koja se ne zna ponašati. A ja nisam nikakav ženomrzac. Samo znam procijeniti.
Sve to moja kćerka vrlo dobro zna.
Punoljetna je, pametna, dobro zaposlena, napreduje u poslu, isključivo radom.
Ali, zna kada bi zajebala, da ne bi bilo dobro.
Čovjek uvijek u životu mora imati korektivni faktor.
Mora postojati netko tko će mu punim autoritetom reći, Stani pička ti materina, nemoj se više sramotiti.
Ako ga nema, svašta može postat.
Može postat i predsjednik Amerike, zar ne?
Ili Hrvatske?
Ili Mađarske?
Svejedno.
Ali ja sam optimist.
Vječiti, pa se nekako nadam, da bi ovaj svrab mogao proći za dvadesetak dana.
Bespovratno.
