Svanulo je je jutro.
Sivo, teški oblaci nadvukli su se nad Zagreb. P aj euslijedila kiča, tiha gust, jesenska.
Dan idealan za knjavat, vucarate se u gaćama po kući, češkat po guzici, sa šalicom kave u ruci i daljinskim od televizora u drugoj.
Nirvana.
Tišina, ništa ne remeti dugo čekani mir.
Gdje koji telefonski poziv, jer paze da te ne uznemiravaju dok uživaš u miru.
Dugo si čekao taj dan, maštao o njemu, svjestan da je to samo jedan dan, dan iz snova, dan nebeskog mira.
Danas je tvoj dan.
Samo tvoj.
Ako se zoveš Andrej Plenković.
Danas je Blagdan Andreja Plenkovića.
Danas nema onog očajanja, kad uđeš u kuću, umoran, sjedneš na stolicu, odvežeš cipele, skidaš kravatu i košulju, a oči pune suza.
Od nemoćnog bijesa. Od sramote.
Od tuge.
Od jogurta, od pjevanja, od nesnosne dikcije, od jebene željezne zavjese, od veselih poginulih branitelja, od Zadra i Šibenika, od Isusa na žalu.
Od gusjeg gakanja.
Pa staneš pred ogledalo.
Pogledaš se u oči, dugo i misliš.
Koju pičku materinu mi je ovo trebalo? Pa sramoti me na svakom koraku. Sramoti me čim otvori usta, a ne zatvara ih, ko ona dosadna susjeda Ljubica koja stalno nešto melje, bezveze. Napornija je čak i od Gordana Marasa i onog Panja.,
A melje li ga melje.
Dan će proči brzo, kao što u tom jebenom životu lijepi dani uvijek prolaze brzo.
Sutra je novi dan.
Sa sramoćenjem.
Pa onda opet sramoćenje.
Trako je to kad se zoveš Andrej Plenković
Gospodine Plenkoviću, toplo i ljudski Vam želim da uživate u ovom kišnom danu, jer on je dan Vašeg zasluženog mira.
[wdps id=”5″][wdps id=”2″]
