Sigurna sam da našim poginulima nije žao što su poginuli, jer Hrvatska je tu.
Kazala je naša Biserka.
U Vukovaru naravno.
E, pa sad, ako ovi koji su poginuli, nisu žalosni, onda su valjda sretni ili ono, kako se kaže, taman.
Jer su poginuli, jer Hrvatska je tu.
Dakle, sretni su jer ne žive u Hrvatskoj.
Bolje im je biti mrtav nego živ u Hrvatskoj.
Kojoj je predsjednica dotična Biserka.
Koja baca bisere, štono bi se reklo Margeritas ante porcos.
A u cenjenom publikumu frenetično plješću majke, žene sestre i djeca poginulih sretnika.
Njena tvrdnja izaziva jako puno dilema.
Recimo, ako im nije žao, na stranu to kako je ona došla do te spoznaje, imaju li njihove obitelji pravo na mirovinu?
Hoće li njihove obitelji svu isplaćenu mirovinu morati vratiti?
Mučno mi je o tome pisati.
Jer sam svjedočio smrti u ratu nekolicini svojih suboraca.
Čijom se tužnom sudbinom beskrupulozno poigrava potkapacitirana alapača.
Samo u svrhu vlastitog probitka.
