- Reklama -
Vojislav Mazzocco: Što sam radio u Ministarstvu branitelja
MINISTAR branitelja Tomo Medved, uz niz prijetnji, najavio je da će objaviti što sam, kada sam i kako sam radio u Ministarstvu branitelja. I koliko novca sam za to dobio. Usrao sam se od njegove najave, priznajem pa da ga preduhitrim odlučio sam se pri zdravoj pameti i punoj savjesti ispovjediti o svim zlodjelima koje sam počinio radeći u tom besmislenom ministarstvu dvije tisuće i neke godine.
U Ministarstvo branitelja došao sam kao civilni ročnik, preko veze. Nisam htio služiti vojsku i gubiti vrijeme čisteći lišće u vojarnama, podnio sam prigovor savjesti i alkarski vojvoda Ante Vučić mi je omogućio da službu, dulju od one u uniformi, služim u Ministarstvu branitelja. Priznajem, taj brigadir Hrvatske vojske potegao je vezu da civilno služim vojni rok u Ministarstvu branitelja, umjesto u nekom domu za starce ili u školi.
U Ministarstvu sam dočekao Jadranku Kosor
Bilo je to u vrijeme kad je ministar branitelja bio Ivica Pančić. Sjećate se, valjda, tog vremena. Darko Beštek je vraćao umjetnu nogu s kojom ionako nije mogao hodati, Mirka Čondića kolicima su vozali po splitskoj rivi, a Ivo Sanader se zaklinjao u generale i Domovinski rat.
E, u to vrijeme sam došao u Ministarstvo branitelja. I gledao kako Pančić, SDP-ov junak iz Vukovara, vozača dvostruko starijeg od sebe tjera da mu nosi torbu na prvi kat. I dočekao, kao civilni ročnik, Jadranku Kosor.
Zvali smo je Suzana. Kad je došla u Ministarstvo branitelja naredila je da svi dopisi imaju biti osjećajni. Pa sam ja, kao jedan od pismenih, svakoga dana narezao po desetak deka osjećaja u dopise. Jednom sam i u akrostihu napisao: Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. I ministrica je potpisala. Bilo joj je važno samo da uz njeno ime stoji da je potpredsjednica vlade i da je diplomirala pravo. Koji kurac, palac smo obećavali braniteljima bilo je daleko manje važno.
Radio sam dok nisam shvatio da sam budala
Tukao sam tako dane, pisao dopise, čekao da završi rok, međutim Ministarstvu je nedostajalo ljudi. U odjelu za psihosocijalnu pomoć jedna je službenica otišla na porodiljni, druga na bolovanje, a treća nestala jer ju je Državno odvjetništvo ganjalo zbog uzimanja mita za dodjelu stanova. Uobičajena situacija u državnoj administraciji. Pa su mene zadužili da radim njihov posao.
Nisam se pretrgao. Dolazio sam u 10 na prvi kat Ministarstva, završavao u podne, a ostatak vremena koristio da položim nekoliko ispita koji su mi ostali na fakultetu. I još sam, nakon što sam odslužio dug domovini, par mjeseci za to, po ugovoru o djelu, dobivao 2100 kuna mjesečno. Dok Kosoričinom pomoćniku nije postalo sumnjivo kako to tip sa srpskim imenom i sumnjivim prezimenom radi u Ministarstvu branitelja. Pa je stopirao potpisivanje ugovora. Dobro, možda je tome kumovala i moja bezobraština. Taj tip je, za dobru državnu plaću, jednom nadgledao kako mi ročnici slažemo knjige za djecu poginulih branitelja. Imao je bezbroj prigovora i ponašao se prema nama kao da smo idioti. I to je rekao. Pa sam mu rekao da nije baš najpristojniji.
“Kako mi se to obraćaš, ja sam pukovnik Hrvatske vojske i da smo u vojarni ti bi mi sada četkicom ribao zahod”, izderao se.
“Pokorno javljam, gospodine pukovniče, da smo sad u vojarni ribao bih zahod četkicom da vi mirno možete nastaviti srati”, odgovorio sam mu. Tu je moja birokratska karijera vjerojatno bila završena, ali ja to još uvijek nisam bio svjestan. Da mi nije mjesto u državnom aparatu shvatio sam tek kad mi taj tip nije više želio proslijediti ugovor na potpis Jadranki Kosor. Jer se zovem Vojislav. To mu je bilo opravdanje, rekli su mi ljudi koji su bili dio njenog kabineta. I dva mjeseca sam radio bez ugovora, nisu me plaćali, u odjelu za psihosocijalnu pomoć braniteljima. Onima koji vam dođu s bombom i prijete da će raznijeti i sebe i vas ako im ne ispunite želje. Dok nisam shvatio da sam budala.
“Kada je kod gospodina nastupila činjenica smrti?” slušao sam službenika Ministarstva koji je razgovarao s udovicom branitelja.
I otišao jer takvu rečenicu nikad ne bih mogao izgovoriti.
Baš kao što ne bih mogao izgovoriti rečenice koje mi je aktualni veteranski ministar izgovorio. Ne pričam o činjenicama smrti, ringovima i vojničkom duhu. Nije moj đir.
U Ministarstvo branitelja došao sam kao civilni ročnik, preko veze. Nisam htio služiti vojsku i gubiti vrijeme čisteći lišće u vojarnama, podnio sam prigovor savjesti i alkarski vojvoda Ante Vučić mi je omogućio da službu, dulju od one u uniformi, služim u Ministarstvu branitelja. Priznajem, taj brigadir Hrvatske vojske potegao je vezu da civilno služim vojni rok u Ministarstvu branitelja, umjesto u nekom domu za starce ili u školi.
U Ministarstvu sam dočekao Jadranku Kosor
Bilo je to u vrijeme kad je ministar branitelja bio Ivica Pančić. Sjećate se, valjda, tog vremena. Darko Beštek je vraćao umjetnu nogu s kojom ionako nije mogao hodati, Mirka Čondića kolicima su vozali po splitskoj rivi, a Ivo Sanader se zaklinjao u generale i Domovinski rat.
E, u to vrijeme sam došao u Ministarstvo branitelja. I gledao kako Pančić, SDP-ov junak iz Vukovara, vozača dvostruko starijeg od sebe tjera da mu nosi torbu na prvi kat. I dočekao, kao civilni ročnik, Jadranku Kosor.
Zvali smo je Suzana. Kad je došla u Ministarstvo branitelja naredila je da svi dopisi imaju biti osjećajni. Pa sam ja, kao jedan od pismenih, svakoga dana narezao po desetak deka osjećaja u dopise. Jednom sam i u akrostihu napisao: Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. I ministrica je potpisala. Bilo joj je važno samo da uz njeno ime stoji da je potpredsjednica vlade i da je diplomirala pravo. Koji kurac, palac smo obećavali braniteljima bilo je daleko manje važno.
Radio sam dok nisam shvatio da sam budala
Tukao sam tako dane, pisao dopise, čekao da završi rok, međutim Ministarstvu je nedostajalo ljudi. U odjelu za psihosocijalnu pomoć jedna je službenica otišla na porodiljni, druga na bolovanje, a treća nestala jer ju je Državno odvjetništvo ganjalo zbog uzimanja mita za dodjelu stanova. Uobičajena situacija u državnoj administraciji. Pa su mene zadužili da radim njihov posao.
Nisam se pretrgao. Dolazio sam u 10 na prvi kat Ministarstva, završavao u podne, a ostatak vremena koristio da položim nekoliko ispita koji su mi ostali na fakultetu. I još sam, nakon što sam odslužio dug domovini, par mjeseci za to, po ugovoru o djelu, dobivao 2100 kuna mjesečno. Dok Kosoričinom pomoćniku nije postalo sumnjivo kako to tip sa srpskim imenom i sumnjivim prezimenom radi u Ministarstvu branitelja. Pa je stopirao potpisivanje ugovora. Dobro, možda je tome kumovala i moja bezobraština. Taj tip je, za dobru državnu plaću, jednom nadgledao kako mi ročnici slažemo knjige za djecu poginulih branitelja. Imao je bezbroj prigovora i ponašao se prema nama kao da smo idioti. I to je rekao. Pa sam mu rekao da nije baš najpristojniji.
“Kako mi se to obraćaš, ja sam pukovnik Hrvatske vojske i da smo u vojarni ti bi mi sada četkicom ribao zahod”, izderao se.
“Pokorno javljam, gospodine pukovniče, da smo sad u vojarni ribao bih zahod četkicom da vi mirno možete nastaviti srati”, odgovorio sam mu. Tu je moja birokratska karijera vjerojatno bila završena, ali ja to još uvijek nisam bio svjestan. Da mi nije mjesto u državnom aparatu shvatio sam tek kad mi taj tip nije više želio proslijediti ugovor na potpis Jadranki Kosor. Jer se zovem Vojislav. To mu je bilo opravdanje, rekli su mi ljudi koji su bili dio njenog kabineta. I dva mjeseca sam radio bez ugovora, nisu me plaćali, u odjelu za psihosocijalnu pomoć braniteljima. Onima koji vam dođu s bombom i prijete da će raznijeti i sebe i vas ako im ne ispunite želje. Dok nisam shvatio da sam budala.
“Kada je kod gospodina nastupila činjenica smrti?” slušao sam službenika Ministarstva koji je razgovarao s udovicom branitelja.
I otišao jer takvu rečenicu nikad ne bih mogao izgovoriti.
Baš kao što ne bih mogao izgovoriti rečenice koje mi je aktualni veteranski ministar izgovorio. Ne pričam o činjenicama smrti, ringovima i vojničkom duhu. Nije moj đir.
- Vezano uz temu -
