Bio sam u ratu.
Pravom, krvavom, gdje se ginulo, padalo poput muha, tamo gdje su granate raznosile crijeva, geleri amputirali ruke i noge.
Vratio sam se iz rata.
Nitko nije, a bilo ih je puno, jer i jedan je previše, dok je ležao raznesenih udova pod unakrsnom vatrom, zazivao Hrvatsku.
Imao sam sreće što sam se vratio u jednom komadu i što sam se imao gdje vratiti na posao. Jer valjda moja firma nije bila interesantna ratnim profiterima, krkanima i povratnicima koji su za desetak tisuća maraka kupovali tvornice.
Iako nisu znali što će s njima.
Ne volim se sjećati tih dana. Jer mi svaki puta donose bol i tugu. Ne, nije bilo lijepih događaja, kojie bi čovjek prepričavao. Nije bilo pijančevanja i pljačke.
Samo borba. Borba za vlastiti život.
Svima nama, dragovoljcima, a i HOS-ovcima s kojima sam se borio rame uz rame, bio je samo jedan cilj.
Preživjeti.
Jebalo nam se za Hrvatsku, za ideale. Jer, vjerujte mi na riječ, ideali ne postoje dok ležiš, rukama na glavi, licem zarinutim u zemlju, a kraj tebe neprekidno padaju granate minobacača od 120 mm i fijuču meci snajpera i puškomitraljeza.
Vodili smo tešku bitku.
Samo da preživimo.
Nitko, a bilo ih je puno, jer i jedan je previše, nije dok je ležao raznesenih udova pod unakrsnom vatrom, zazivao Hrvatsku.
Ni jedan zadnji hropac krvavih usta, nije kroz krvave mjehuriće i staklen pogled nije zvučao kao Hrvatska.
A danas znam da se umiralo s Hrvatskom na ustima.
Domoljublje je izmišljeno kasnije.
Poslije rata.
Nikada nisam išao na nekakva postrojavanja, jer sam čuo par mjeseci nakon povratka, da se naša ekipa jako povećala.
Ljudima za koje ne zna nitko odakle su. Ali su zato glasni, bučni, agresivni u govoru i ponašanju.
Heroji koji su se skrivali negdje na šanku u Zagrebu, Minhenu ili u nekoj drugoj vražjoj materi.
Svi one koje znam, povremeno sretnem, imaju svoje živote, daleko od rata. I kada pričamo, ne pričamo o ratu. Ponekad spomenemo nekoga tko je ostao tamo. S tugom i gorčinom.
Nitko od nas nije kapitalizirao svoje sudjelovanje u svakako jednoj od najtežih bitaka u Domovinskom ratu.
I zato mirne duše i čiste savjesti mogu reći, koliko gađenja osjećam prema jako puno stvari koje se događaju, a nadali smo se svemu, ali ne ovome.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Izgrađeno je društvo koje kao da je projektirano u nekom laboratoriju u kojem rade glupani, lopovi, neradnici. Monstrumi.
Izgrađeno je društvo kojeg se pristojan čovjek stidi.
U organe vlasti biramo lopove. Osuđene kriminalce. Činimo to bez imalo stida.
Osuđeni specijalisti nečega što nikome ne treba postaju savjetnici uprava državnih poduzeća koja sišu vašu i moju lovu, da bi njome upravljali upravo ti osuđeni specijalisti nečega što nikome ne treba.
Jer, to je Hrvatska, sagrađena na krvi i udovima onih koji su stradali, da bi bilo ovako!
Državom upravljaju ljudi sumnjivih diploma, s jednodnevnih sveučilišta.
Država je izgrađena na neznanju. lopovluku i pljački.
Sudstvo oslobađa, nakon više desetljeća suđenja, najokorjelije lopove, ratne profitere i ratne zločince. Država daje novac crkvama iako su škole i vrtići devastirani.
Jer crkvi treba pomoć, pa joj daju novac. Kad vjernicima treba pomoć crkva ih upućuje na molitvu. Njihov novac, koji je isisala od države, ne da!
I sada pišu, da Josip Klemm, po profesiji branitelj, nikako da ode na zasluženu robiju. Iako su prošli svi rokovi.
Jer ima poslovnih obaveza. A baš radi poslovnih obaveza mora u zatvor. Kad nema poslovnih obaveza, onda je bolestan.
Čim prizdravi, posla ko u priči.
A država voli da ljudi imaju posla, pa ih u zatvor ne stavlja.
Sve to ljuti javnost, a može se lijepo riješiti.
Da se donese zakon da branitelji, naročito oni naročiti, profesionalni, ne mogu biti krivi ni za što. Ni njihovi sinovi, hotelijeri i čuvari droge Tomu Fordu.
Priznam, nakon 30 godina života u ovakvoj državi, opet bih jako čuvao glavu. Ovaj puta i ja bi na šank u Munchen.
Ako zatreba!