Na kavu u kvartu ne smijem, ali na Zanzibar smijem

Volim piti kavu.

Srkati je polako, sjediti, čitati novine, dobaciti nekom znancu koju riječ, popričati onako sa stola na stol.

Volim dobre kavane, dobre kafiće. One gdje mogu pogleda skrivenog iza tamnih naočala pasti dobre komade.

Dugo toga nema. Ispijanje kave pred nekakvom mesnicom, s štokrlićem na kojem se nalazi plastična čaša s utaknutim žličicama i vrećicama šećera razasutim po njemu. Pa uzmem kavu, naslonim se na nepismenim grafitima pošarani zid i maštam.

O prividu života.

Jer ovo je kurac. Nije ni privid života. E, da je meni privida.

Bilo bi privida da nema kovida.  Nema veselog smijeha, toga nema odavno, nema dobrih komada, nema šuškanja čarapa dok križaju nogu preko noge.

Samo unjkavi glas Davora Božinovića.

Glas Davora Božinovića i šuškanje čarapa dok se noge križaju.

Neusporedivo! Samo HDZ ovci imaju fetiš na meketanje. To im dođe po rodu.

Neka baba koju znam, otkrila je u petom desetljeću čar teretana. Miris znoja u svlačionicama. Ne dragi moji, ne pričam o Grobničanki. Ruku bi dala da može u teretanu, da je trener maltretira i muči. Do nedavno nije mogla. A sada može kad dođe na red.

Kad pseudo otvore birtije, po ovoj jebenoj zimi kojoj se veseli samo antisimpatični Vakula, sjedit ćemo na terasama. Poput zatvorenika u onim američkim zatvorskim filmovima. U tišini ili ipak ne, vode se žučne prepirke.

Jer nam je to dozvolila Alemka. Koja se tih pravila ne drži. Jer se odnose na ljude. Ne na nju.

Kad te udari kava u mjehur, moraš nabit masku na njušku i zamaskiran ić na pišanje. Inače, nema majci ulaženja u kafić. Pa makar sjekire s neba padale. Nije to crkva, da se ako je misa na otvorenom propisana, nagura hiljadu ljudi u nju. Jer je pala kiša. Ko u Sinju na Veliku Gospu.

Hrvatko se zamaskiro

Nema socijalnog kontaktiranja, jer tako želi Vili. Koji se tih pravila slabo pridržava. Jer se odnose na ljude. Ne na njega.

Ne smijem u kafić kod Eugena, gdje sam popio dvije cisterne kave, ali eto smijem u Zanzibar.

Pročitajte i ovo:
Za mog frenda Marka P., kojem je danas otkazana terapija

To mi nije zabranjeno.

Pa se vratim u Zagreb iz jebenog Zanzibara, koji je sedamdesetih bio pojam za zemlju Nedođiju (toga nema ni na Zanzibaru), a za koji se tek jače pročulo u ovim krajevima nakon Freddyeve smrti, a carinik me zijevajući pita imam li što za prijaviti.

Naravno da nemam, pa bio sam na Zanzibaru.

Nemam ništa osim južnoafričkog soja.

Kavu nemerem pit i slušat zvukove, ali sojeve mogu uvozit.

To je Plenkovićeva i HDZ ova Hrvatska.

Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene. Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja. A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…

Vezani članci

Društvene mreže

8,496ObožavateljiLajkaj
5,018SljedbeniciSlijedi
12,384PretplatniciPretplatiti

Najnovije na portalu

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Najnovije na portalu

Opako izgledajući ministar na čelu šepavih mrava i baletana

Imamo ministra od obrane. Bumo rekli vojničkog centarhalfa. Ministar od obrane ministrira svakog dana u godini vojskom. Vojska su oni tipovi koji su obučeni...

Junaci crnih kronika, a heroji na sudovima

Hrvatska je suočena s rastućim jarkim kontrastom u primjeni pravde: dok se sinovi moćnih političara izvlače s minimalnim kaznama za teška djela, obični građani...

Moderni političari u odijelima što vonjaju na naftalin

Cijelog Uskrsa, a i ponedjeljka, odijelo je visjelo na balkonu, ne bi li se izgubio vonj naftalina. Jer, kako ćeš ući u dvoranu odjeven...