Zadnjih mjesec dana, kažu mi, svjetlo u jednom stanu u centru Zagreba, gorjelo je cijele noći.
U dnevnom boravku na stolu Vangsta, kupljenom u IKEI za samo 699 kuna, račun je pomno pohranjen u Ministarstvu državne imovine, hrpetina papira. Pošaranih ali i nedirnutih, sve razbacano. Za stolom svake noći, do rane zore sjedio je muškarac, u ruci mu nalivpero, i drljao po papirima. Vježbao je potpis. Stotine papira razasutih na sve strane, s potpisima. Ma ni jedan baš nije onako, impresivan, nije potpis koji bi se urezao u pamćenje. Još mora potpisivati tim jebenim nalivperom, umjesto običnom kemijskom olovkom. I sada je konačno gotovo. Kako bude bude, što bude bit će. Došao je i taj dan.
Da na ugovor raspizdi dugo vježbani potpis. Pa će nakon što se rukuje i slavodobitno nasmiješi u kamere, prvo bacit to jebeno naliv pero u tri pičke materine, da ga više ne vidi.
Potpisuje ugovor za kupovinu aviona. Francuskih. Lijepih i slatkih. Ko bombona. Ma što bombona, ko Rafaelo kockice, baš onakve kockice kakve je davno jednoj prijateljici nosio uz stručak jaglaca svježe nabranih, u vrijeme dok je bio lovočuvar u Vinkovcima. Ali, avaj, ufatio ga njen muž. Pa je bilo belaja.
Mogli su se ti avioni kupit i kompenzacijom. Oni nama eskadrilu novih, a ne raubanih, a mi njima Andreja Plenkovića i Vladu s početka mandata, ista je razorna snaga
Sinoć kasno, saznao je zadnji, baš kao i svaki muž što sazna zadnji, da su ti avioni kudikamo skuplji nego što su mjesecima dogovarali. Samo deset posto. Sto miliona EUR-a. Očajno je gledao u papire, pa nije sav trud oko vježbanja potpisa valjda bio uzaludan? Onda ga je nazvao šef Andraš, kasno navečer, Ne brini dragoviću moj, potpisati ćeš ti ugovor, nema vez koliko košta, naći će Marić para.
Odahnuo je. Ugovor se potpisuje, nije vježbao badava.
Danas zrakom iznad Zagreba, a valjda i iznad Hrvatske, grme motori dva aviona koji u niskom letu pokazuju što će svojim potpisom kupiti nekadašnji lovočuvar, čovjek i stručnjak koji je do nedavno danima čekao u zasjedi ne bi li uhvatio gazda Tunu u krivolovu, a sada je eto, baš ministar. I to obrane. Nema majci dok on brani državu. Evo danas nebo paraju ti neki francuski avioni, a raja zadivljeno gleda u nebo, jer svaka blesa gleda u nebesa. A on je to kupio. Ne sjećam se nekog velikog pothvata ove države da se kasnije nije trebalo ići u zatvor. Srećom, tu je naše sudstvo i DORH, uvijek su pri ruci vladajućima. Ali ako će se ići, neće ići šef Andraš. Pa nije on potpiso. Mene sve to podsjeća na cirkuske nastupe u kojima začuđenoj i neukoj raji predstavljaju bradate babe ili Golijate s dvije glave. Baš je sve nekako, nivo lovočuvara iz neke šume u okolici Vinkovaca.
Potpisati će ugovor. Nekako mi se čini da i taj ugovor, poput onih koje sklapaš s teleoperaterima sigurno ima neke pizdarije pisane sitnim slovima. A kako su avioni vojni, sve je onako misteriozno, pa su sitna slova na ugovoru zamijenjena nevidljivim.
A nevidljiva slova, kada bi ih premazao limunom, pokazala bi, da Hrvatska ulazi u Schengen kad naruči avijone, a ulasku u taj Šengen se Francuska protivila cijelo vrijeme. Ali sada kada smo kupili njiove avione, još k tome deset posto skuplje no što se računalo, normalno je da se u ugovoru da još neka sitna pizdarija.
Pa nevidljivim slovima piše da će za samo dvije godine, Hrvatska Europskoj uniji isporučiti Andreja Plenkovića. Mogli su se ti avioni kupit i kompenzacijom. Oni nama eskadrilu novih, a ne raubanih, a mi njima Andreja Plenkovića i Vladu s početka mandata, ista je razorna snaga. Kao građanin i sufinancijer tih aviona, pristao bih na još parstotinjak miliona EUR-a više, da uz Plenkovića u paketu ode cijela vlada, cijeli HDZ iz Sabora, a svakako i guzičari iz nacionalnih manjina. Plus Dario Hrebak.
Sutra, kada šampanjac kojim će se zaliti potpisivanju ugovora, ishlapi, Andreju Plenkoviću biti će posve jasno da tog Banožića više ne treba. Jerbo je obavio svoje. Poptisao je. Najvažnije.
Njegovu putnu kartu za Bruxelles.
Hrvatska i nije baš neka zemlja. Mislim naravno, po veličini. Ako pilot u tom Rafaelu raspizidi puni gas na krajnjem istoku zemlje, upravo negdje temo iznad Vinkovaca, iznad proplanka gdje je ministar davno brao jaglace, već iznad Broda mora povlačit ručnu, da ne izleti preko granice. I taj gušt davanja gasa do daske i bremzanja iznad Broda plaćamo milijardu i sto miliona EUR-a. Jerbo su preko noći ti havijoni poskupili za sto miliona EUR-a. A vi dragi Hrvatići Oš neš, Bangladeš. Naravno da hoćemo, a Bangladeš smo odavno, samo za nas ne drže koncerte.
I sada se svi čude ko njuferica kurcu, zašto Milanović nije htio ići na ručak. Jer kuži igru.
Javljaju danas da je predsjednik Francuske, Macron, koji Hrvatske nikad vidio ne bi da nema tih jebenih aviona, dulje no što je predviđeno stajao pred Spomenikom Domovini, onom betonskom nadstrešnicom koja podsjeća na autobusno stajalište napravljeno na cesti Pogana Vlaka – Grude. Osim te sličnosti ima još jedna, platili su Zagrepčani obje nadstrešnice. Kažu da je sa sjetom u očima gledao u spomenik. Iz francuske delegacije saznajem, da je Marcon bio strahovito ljut kada je čuo koliko smo platili taj spomenik, jer je shvatio da su avioni mogli poskupiti i pedeset posto. A nisu. Jer nisu znali.
Tip koji svaki dan na posao i s posla prolazi kraj Slavoluka pobjede, impresioniran je nadstrešnicom koja se zove Spomenik Domovini, a ima i nekakav stakleni zid od onog kopelit stakla, sve skupa mene više asocira na javni toalet, sa staklenom površinom da te ne vide dok otresaš i garažiraš Švrču.
Kad se već bavim arhitekturom, onda bih rekao samo nešto, ako mi dozvolite. Autor Lapidarija u čijoj sam hladovini popio bezbrojne kave, gospodin Branko Silađin, po meni naš najbolji arhitekt, danas je na svom FB profilu o cijelom tom cirkusu rekao sve u samo nekoliko riječi.
Mogu ja pisati danima, mogu napisati milion rečenica, ali ovako lijepo nikada ne bih uspio!
Sve je to samo Kruha i igara. Igara imamo, a kruha nemamo,
Ali nemojmo biti nezahvalni, ne možemo imati sve.
