Boksačka vreća
Svi se danas nešto uzdrkali. I nemajuć na koga, istresaju se na mene. Takav im je dan. Ko da sam boksačka vreća.
Mobitel i kabini jedrilice veselo poskakuje, sat na ruci podrhtava, signalizirajući poruke. A ja upravo jedrim kroz Proversu. I jebe me se za njihove poruke. Brod lagano nagnut, flok i glavno jedro, more nije jako, nekako taman za penzionersko jedrenje.
Proversa Mala.
Pri spomenu na Proversu Malu, bujaju uspomene i sjećanja na jedrenja kad smo bili mladi i šašavi. Sjetim se prijatelja koji je rezervoar svoje Amon jedrilice napunio crnim vinom. Pa smo pili bevandu iz špine, pa smo kroz Proversu prošli poput kugle u fliperu.
Svaki put kad projurim kroz Proversu, stanem kod Šporke Mare, uđem u kužinu i blesasto pitam, A što ću izist?
Dok čekam, vadim konačno mobitel. Nadrkani redakcijski potrčko Branimir Brzić me obavještava da će danas biti otvoren nekakav most, da nek gledam prijenos, jerbo on čeka moj članak, a on ne gleda jer je spriječen.
Jebemte živote.
Di ovo ide? Redakcijski potrčko je spriječen, a njegova ekselencija, medijski mogul, Spectator bi trebao blenuti u nekakve tipove koji hodaju po mostu, jerbo Branimir Brzić čeka članak, pa će vidjeti kako je bilo. Malo kurac. Nabijem ga.
Piše mi i vječito nadrkana i namčorasta lektorica Brunhilda. Ljuta je. Jerbo je na poso došla u nekakvim žutim sandalama. A vani potop. I šalje sliku sandala. Ja tu ne mogu pomoć. Jedino savjetom. Moram joj savjetovat, kad šalje sliku, nek podigne malo više kiklu, nema koristi, al bu lepo. I kaj da ja sada iz Šporke Mare, dok srčem riblju juhu, naručim taksi?
Ovo mi sve liči na pobunu u kokošinjcu. Malo kurac. Bez nabijanja, jerbo se radi o dami. Sve čekam da me dotuku i da mi jave da su se organizirali u sindikat i upisali kod Kreše Severa, pa će me jebat s potrošačkom košaricom koja je poskupila.
Konačno sam pojeo.
Čeka me plovidba do marine. Barem četiri sata oštrog jedrenja. Ali, evo, ja sam mek u duši. Pa da radi mog Branimira napišem par rečenica.
U debelom hladu dok čički pivaju
Čaša vina, crnoga, velika šalica kave, sjetim u hladu tende privezane za deblenjak. Iliti argolu. I gledam. Ne gledam niti austrijski par Juliju i Maxa koje sam upoznao pred nekoliko godina. A ima se što na toj Juliji za vidit.
Gledam u jebene web kamere u Pekingu. Ljudi na cestama, izlaze i ulaze u birtije, šeću, kasno je već tamo. Na ulicama nema nikakvog prazničkog raspoloženja. Svi su nekako obučeni obično, nema nikakvih pozornica. Normalan život. Normalan dan u Pekingu. Ništa važno se ne događa.
Okrećem na Bruxelles. Isto, mrtvilo, u tom inače štreberski impotentnom gradu. Na cesti gdje koji pederčić koji se uguzijo pušenjem ispod stola nekom lokalnom političaru, pa ga je ovaj poslao u Bruxelles, da radi za devize, posao koji je radio i doma. Ništa. Niko ne slavi ništa.
Janezi su svi na poslu, u poluoblačnoj Ljubljani. Za Bežigradom ni žive duše. Nikakve fešte, nikakvog sjaja. Nemoćno odustajem. Nek se jebe i Branimir, jedino kaj sam dobro vidio, da u Deželi kiša ne pada, pa bu stala u Zagrebu i Brunhilda bu nekak doglisirala do doma.
Oni koji su most zamislili, financirali, sagradili, njima je normalan dan. Ovdje je ludnica. Ma ludnica je svaki dan, ali danas je žuta kuća ukrašena zastavama, vatrometom. A doći će u limuzinama i buljuk besprizornika.
Svaki onaj koji misli da je neki drek, biti će tamo.
Hrpa govana.
Palim radio. Drugi program, svira nekakva domoljubna, pa nakon nje nekakva domoljubna. Samo čekam, ako se pojave u eteru Hrvatine, onda trube. Za uzbunu.
Radio Most
Ondak se javi spiker i veli Ođe radio Most. Sve gledam, ma HRT 2 je. Kakav kurčevi Most. A u pičku materinu, sjebala se frekvencija i uštekala se na Božu Petrova. I Miletića i onu Seljak Rasprdić. A na tom radiju spiker zove Nu vamo, dođite vamo, da čujem što vi imate reći o mostu, i ovaj nešto sere li ga sere. Osjetim da je pred spikerom red, ko za javni WC pred ženskim sajmom u Benkovcu. Svi imaju nešto prosrat o mostu. Misao života ispalit ravno u eter. Još ako je državotvorna, di ćeš bolje. Što i priliči u ovom svečanom i ponosnom trenutku.
Trenutak je za velike misli
Pa krmeljaju građani, ali i malograđani o tom mostu svašta imaju za reći, a onima koji, ledeni poput moje sada već poluispijene čaše bevande, izjave mrtvi hladni da njima most ne znači ništa, dobivaju nogom u dupe, a na red dolazi neka baba iz neke selendre kojoj most znači život. I danas je strašno ponosna što je Hrvatica. Tu je i gospar Andro, penzioner iz Mokošice, kraj Dubrovnika. Potego je skroz do vamo, jer, njemu je most sve. Pita ga reporterka, sretna što je eto, ubola pravoga, putuje li često. Više ne putuje, bio je pomorac. Sada dva puta godišnje ide u posjetu obitelji, bratu i šurjakinji i njihovim čerama. Putuje avionom. Dobro je to. Kad uzleti s Ćilipa, imati će prekrasan pogled na most koji mu znači sve.
Isplatilo se.
Redaju se, jedan po jedan. A fešta se priprema. Veličanstvena. Fešta kakvu samo mi znamo napraviti. Jedini u svijetu. Feštu će naravno režirati Krešo Vječiti Dolenčić, koji ima doživotnu licencu za te pizdarije režirat. Sve čekam da se pojavi Thompson u prvom redu i da ga kamere prate cijelo vrijeme ko zadnji puta na Krešinom uratku.
Svi smo mi Andrej Plenković
Mi smo narod koji se naviše veseli tuđim uspjesima, slaveći ih kao svoje. Poput Kolinde, predsjednice Hrvatske, koja je ljubila pobjednički pehar i balavila Francuske navijače, koji su nakantali Hrvate.
Mi most napraviti ne znamo. Ali ga znamo proglasiti svojim uspjehom. Ukrademo tuđi uspjeh, proglašavajući ga svojim.
Baš u maniri Andreja Plenkovića. Jer, danas na ovaj svečani dan, svi smo mi Andrej Plenković.
