Volim jutarnji mir
Došao sam u ured, kao i obično prvi. Skidam se, vadim laptop, uzimam cigarete i ulazim u veliku sobu. Prepuna šalica guste mirišljave kave na stolu me čeka. Medo na šalici mi veselo namiguje. Ispijam kavu, pušim, ne govorim ništa, samo uživam u mirisu i zvukovima, slušam udaranje štikli po hodniku, kolegice dolaze na posao. Po hodu već znam kada će buka prestati, kad ulaze u sobu.
Vraćam se u ured.
Došla je. Moja tajnica. Nasmiješena kao i uvijek, elegantna, u kostimu, suknja do pola koljena, znam ja, ona bi i kraće, ali ne dam ja. Samo mi treba da joj je ured prepun voajera koji se cijele dane naviruju preko stola. Donosi mi kavu i poštu. Pregledavam, pravim bilješke. U osam sati je sastanak u mom uredu. Samo jedna tema, realizacija.
Jutarnji brifing
Skupljaju se jedan po jedan, s rokovnicima i šalicama kave u rukama. Malo zajebancije pa sastanak počinje. Postavljam samo jedno pitanje: Gdje smo?
Vade papire i počinje. Pravdanje, argumentiranje. Trebamo ovaj mjesec fakturirati 22.000.000 kuna. A imat ćemo trinaest. Jer smo realizirali dvadeset i pet, ali kupac koji je naravno, državna firma nije dao narudžbu, a po okvirnom ugovoru ne mogu fakturirati. Za plaće mi treba dvanaest, režije su dva, plus davanja uhljebima iz Gospodarske komore i Hrvatskih šuma, kartice za pedeset vozila, HAC, INU.
Financijska direktorica govori da vodim računa da moramo ostati pozitivni, da moram obavezno platiti komoru i šume, jer dolaze dva velika natječaja, a BON 2 mora biti čist ko Sunce. U sebi je šaljem u pičku materinu, znam da moram biti pozitivan, znam radi sebe. Jebe me se za BON 2, stvar je ponosa, ne želim biti direktor poduzeća koje je blokirano makar pola minute.
Dimi se ko iz špareta
Dim se da rezati nožem, premda je novi zakon zabranio pušenje u uredima. Graja je u uredu, svi imaju nešto za reći, puštam ih neka klepeću.
Zašto nema faktura, gdje smo s našom krivicom, jesmo li mi štogod zajebali? Pitam i strijeljam očima tehničkog direktora. Situacija je napisana, nadzor je potpisao, osam miliona kuna, a situacija je tu u njegovoj mapi, ali nije poslana, jer je narudžba kod kupca napisana i stoji u ladici direktora kupca. Direktora državne tvrtke.
Za dvije Nokie Schirocco 8800
Staje i gleda u moj mobitel na stolu. I tiho protisne, Njihov diša hoće Schirocco, ovakav kakav je tvoj. Uzdahnem, na glas mu pojebem cijelu obitelj, velikodušno, da ne bude tko ljubomoran, i užu i širu, pogledam prema direktoru komercijale i samo kažem Riješi tog smrada.
Prekida me tehnički kašljucanjem, pa gleda u pod i protisne: I za ženu. Kakvu kurčevu ženu? I žena hoće Schirocco. Komercijalni tiho psuje, krevelji se, ustaje, i na vratima samo kaže tehničkom: Dođi po te posrane mobitele u moj ured za dva sata.
Sutra ujutro dolazi narudžba, i odmah se kopirana vraća natrag zajedno sa situacijom, a oko jedan sat javljaju mi da je osam milja na računu. Preživjet ćemo i ovaj mjesec. Za dvije Nokie Schirocco 8800.
Teško je biti radnik
Preko tisuću ljudi radi ko stoka, osam stotina ih na gradilištima diljem cijele Hrvatske, jedu salamu i glavicu luka danima, piju pivo iz gajbe pod krevetom, grbe se danima, presretni kad padne kiša da malo predahnu. Rade po žezi, snijegu, vjetru, buri. Vjetrom ostarjela i sasušena lica.
Rad i poslovanje poduzeća od preko tisuću ljudi kroz pune dvije godine. Naprosto su ukrali. Naravno da nisu sami. Netko je sve to morao odobriti, žmiriti, skrbiti da se lova gomila.
Sjednem ponekad s njima, gledaju me kao da sam neko božanstvo ili kao da mi na prsima treća ruka raste, zavrnem rundu nakon radnog vremena i slušam. O njihovim obiteljima koje nisu vidjeli tko zna koliko, pokazuju slike djece, unuka, kazuju njihova imena, pamtim ih i sada. Svaki od njih bi ispričao svoju priču. I puštam ih neka pričaju. Jedan treba vezu za doktora, drugi u školi, jer je mali popustio, a dobar je dečko. Jedan Posavljak dobio dijete, žena mora raditi, a nema mjesto u jaslicama. Zvat ću Milana. Nazivao sam i škole i doktore i vrtiće i jaslice, i Milana i bolnice, i socijalne službe, kad je trebalo, samo da budu zadovoljni i da rade.
Što u stvari znači zadovoljstvo, kad ne spavaš u svom krevetu, kad nisi s obitelji nedjeljom na ručku, nego poslije ručka ležiš na prljavom krevetu u nekakvoj izbi na nekakvom gradilištu, kenjaš u ToI Toi? I čekaš plaću, terenski dodatak?
Sam sebe zavaravam. Nije to zadovoljstvo. Znam. Ali, poduzeće mora raditi.
Moramo godišnje fakturirati dvije stotine i dvadeset miliona kuna, samo da bismo preživjeli. Da smo na nuli, bez naštimavanja bilance.
Dvije stotine dvadeset miliona kuna na godinu.
Dvije stotine dvadeset miliona kuna na godinu. Cijela armija radnika. Stotine tona ugrađenog materijala, desetine tisuća litara potrošenog goriva, na tisuće litara ukradenog goriva, na tisuće isplaćenih terenskih dodataka, prijevoza, dodataka za prehranu, plaća, uskršnjica i božićnica. Beskrajnih nadmudrivanja sa sindikatima, podmetanja. Desetine tisuća sretnih trenutaka. Ali i tužnih. Ima li veće tuge nego kad ti pogine radnik? Ima li težeg od odlaska njihovoj kući i reći da se neće vratiti kući. Nikada. Ne, ne mogu ga vidjeti. Krici i jecaj. Gušim se u suzama, šutim, jer nema riječi utjehe.
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Takav život sam odabrao. Cijeli radni vijek.
Dvije godine, četiri stotine i pedeset miliona kuna.
E, pa jebem li vam mater
Manje je to novaca no što je nađeno na računu nekakvog penzionera čija obitelj je potkradala INU. Rad i poslovanje poduzeća od preko tisuću ljudi kroz pune dvije godine. Naprosto su ukrali. Naravno da nisu sami. Netko je sve to morao odobriti, žmiriti, skrbiti da se lova gomila.
Pa njima svima za koje se zna, ali i neznanim lijepo jebem mater. I nadam se da ćete dugo trunuti u zatvoru i vi i oni koji se skrivaju.
U ime svih mojih radnika, njih tisuću i nešto vam još jednom jebem i oca i mater.
ANKETA
[TS_Poll id=”1″]
