Temeljit sam. Savjestan. Volim kad je posao obavljen savršeno. Uvijek sam od svojih suradnika očekivao dobro izvršenje zadataka. Kad nisam bio zadovoljan, nisam mijenjao zadatke, nego suradnike. Zadatak mora biti izvršen kako je planirano, ustupaka nema. Kada je tako, onda sam zadovoljan.
Uglavnom.
Ne jedem slatko. Uglavnom. Ponekad u prolazu ugledam neki kolač, dođe mi volja i s prvim korakom prema kolaču, volja je nestala.
Onda sam upoznao Jimmya. Dobrih pedeset godina nakon Hendrixa. I Morissona. Jimmy The Third.
Jimmy Fantastic.
Moja slatka tajna. Moja kasno otkrivena strast. Pogledom ga tražim, skrivenog na polici trgovine, tužno uzdahnem kad vidim da ga nema.
Da ga je netko uzeo.
Danas sam kupio tri komada. Malena plava čokolada u ne baš glatkom papiru umotana, slasna.
Ponekad, sve češće, ustanem iz kreveta, otpijem par gutljaja hladne vode, s tugom pogledam u šalicu u kojoj više nema ni kapi kave, pa onda sa smiješkom otkinem Jimmyevo rebro.
Tvrdo poput kamena. Pa zagrizem i guštam, osjetim kako se prelijeva simfonija okusa u mojim ustima, topim se od blaženstva, upravo onako kako mi se topi rebro Jimmyevo u ustima.
I danas. Čitam knjigu, zavaljen u fotelju, ne skidajući pogleda s knjige liježem u krevet. Tko zna koliko sam tako čitao i onda se pred očima pojavi ne baš gladak papir, s napisom Jimmy Fantastic.
A mogao bih jedno rebro.
A skoro će ponoć. Ustajem. Gledam. Nema. Prevrćem. Nema. Otvaram torbe. Nema. Gledam u džepove jakne. Nema. A znam gdje je bio. A nema.
Otvaram ladice. Nema. Gledam u ormar. Nema. Gledam u ladice koje nisam otvarao danima. Nema. Pogledom tražim unuke, da nisu oni. Nema.
Izgovaram Jimmy, kao da mačku zovem. Nema.
Da nije pao ispod kauča. Prčim se i pužem. Nema. Tražim već sat vremena.
Nema.
A tako bih rebro zagrizao.
A nema.
Ima li smisla biti temeljit i u spremanju?
Nema.
