Frizerki koja je povisila cijenu svojih usluga sa sto pedeset kuna na preračunato u EUR-e 150,69 kuna, dakle za 69 lipa, inspektori Državne inspekcije drapili su kaznu od preko 3.200 EUR.

Da bi namirila tu kaznu povećanom cijenom, frizerka mora napraviti 34.000 frizura.

E, pa jebem ti mater.

Prizor koji sam gledao stotine puta u životu.

U vrevi ljudi šeće se jedan par, zagledavaju se u police, primaju vrećicu Vegete, okreću je u ruci, zagledavaju se u  nju. Čitaju, napeto kao da čitaju neki roman Kena Folleta. Izraz lica napet, kao da im život ovisi o tome koliko ima u toj plavoj vrećici riboflavina, a koliko mononatrijeva glutaminata.

Taman kad misle da ih nitko ne vidi, ocvala gospođa, kojoj se na licu vidi s udaljenosti od deset metara koliko je sretna u životu, koliko voli ljude, vadi notesić iz torbe i nešto tefteri. Tip do nje u prekratkim laćicama, kravate vezane da mu ne tišti vrat preko otkopčanog puceta na košulji, ogledava se ne bi li tko vidio trenutak dok mrziteljica svega i svačega tefteri u svoj notesić.

Zazor

Uvijek sam imao zazor prema ljudima koji rade kao kontrolori u ZET-u i kao državni inspektori.

Predrasuda je to, usađena duboko u meni. Znam da ljudi rade svašta u životu da bi preživjeli. Neki rade pošteno, neki rade sve da bi posao zadržali.

[warning]Ali, biti državni inspektor? Hvala, radio bih obilazio kontejnere, čekao satima s vrećama boca koje sam skupio ne bih li dobio koju kunu.[/warning]

Svojevremeno nje bilo inspektorice i inspektora koje nisam upoznao. Ne samo u Zagrebu, nego u Bjelovaru, Koprivnici, Kutini, Rijeci, Puli, Brodu, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Varaždinu.

Diljem Hrvatske.

Državni inspektori.

Isti kroj. Ljudi koji svojim izrazima lica strše u rijeci ljudi koja se spušta niz ulicu. Natmureni, sivih lica, vječito ozbiljni, ledenog pogleda. Bezosjećajnog.

Pripadnici sekte koji znaju da su iznad drugih. Da su važniji. Da odlučuju. Da kažnjavaju.

Soj ljudi koji je spreman zatvoriti pekaru ako prodavačica nije izdala račun za kiflu. Bezosjećajno i hladnokrvno. Ne uvažavajući nikakva, najčešće logična obrazloženja. Zalijepe traku, stave plombu na vrata, zalijepe cedulju na kojoj se koči grb Republike Hrvatske na kojem piše da je pekara Pajzl zatvorena na dva tjedna radi neizdavanja računa.

Državna inspekcija ima na čelu manekena sukoba interesa, Andriju Mikulića. Pa je sve jasnije.

Andrija Mikulić, pažljiv suprug i brižan kum!

Za kiflu.

Putem do pekare koju su bezdušno zatvorili, sretali su na desetke ljudi, prolazile su žene u skupim bundama, štiklama od tisuću eura, bijesni BMW-i u kojima se vozaju golobradi mladići prolazili su kraj njih. Ali oni love vlasnika pekare Pajzl i jebeni račun za jednu kiflu. To što mladić ne može dokazati odakle mu lova za kupit Bemburu, što su bunde koje su sreli kupljene po sistemu dinar do dinara palača, kurac do kurca bundica, njih ne zanima. One ne izdaju račune, ali njih se ne kontrolira, jer netko stoji iza njih. Netko odozgo.

Njih zanima demonstracija moći. A moć mogu demonstrirati samo na slabijima. Cipelariti ih, pa kad klonu, popišati se po njima. Slavodobitno.

Jerbo, oni su državni inspektori. Koji mogu sve. Sretni su kad idu u nadzor, kako bi njihova negativna energija konačno izašla na svjetlo dana, kako bi prokuljala iz njih poput pare iz čajnika prepunog vrele vode. Spremni su učiniti sve, ne bi li zatvorili radnju od koje živi desetak članova obitelji, koji drugog posla i drugog prihoda nemaju. I odrapiti im kaznu od koje se neće oporaviti.

Jer, oni su država. Oni su lice države.

Bezosjećajne, države koja kad se probudi mrzi sve oko sebe, a nakon ručka cijeli svijet. Države koja funkcionira na mržnji i preziru prema svojim građanima. Države koja služi samo na pljačku i pokazivanje mišića građanima.

Nekad sam se pitao, postaju li inspektori takvi ljudi pod utjecajem posla, jel je to profesionalna deformacija ili su naprosto takvim rođeni i formirani.

Shvatio sam da su u takvu iščašenu službu ušli upravo jer odgovara njihovom karakteru.

Živio sam u Austriji u vrijeme uvođenja EUR-a.

I sve je poskupilo. Čarobna formula jedna marka sedam šilinga, postala je jedan euro četrnaest šilinga. I svi smo to znali. I vodeći stručnjaci su tumačili da se u EUR ne prelazi u jeku najjače inflacije. Ali europske ambicije Andreja Plenkovića najvažnija su stvar u državi, a u tome ima podršku svojih potkapacitiranih totalno nesposobnih ministara.

Narodna banka mogla je u slučaju težih poremećaja intervenirati na financijskom tržištu, što je i činila nekoliko puta. Sada više toga nema. Nek slabašno gospodarstvo krepa, ali tek nakon što ga prvo dobro cipelare organi države. Državna inspekcija.

E, pa gospodine Plenkoviću, odite više u taj Brisel, ali jebi ga, ni oni Vas neće…