O jeziku, rode, da ti pojem
Bogat je hrvatski jezik. Bar da smo u nečemu bogati. Slušam Kavalire i Šterči šterči muolo, i razmišljam o tome, kako riječi te pjesme razumiju doli, na Jadranu? Razumiju li Bednjanci pjesmu Dalmatino povišću pritujena? Sumnjam, jer je ne razumijem niti ja, premda sam s ikavicom na ti. Ali nisam s logikom pjesme. Razumiju li recimo, značenje riječi lero?
Naravno, osim oni stariji koji se sjećaju sokova Lero, koje su dovitljivi Podravci lanserali u proizvodnju odma nakon velikog uspjeha pjesme Dalmatinski lero Dubrovačkih trubadura. Gospari odjeveni u tajice s onim kesama koje štite jajca natjerali su celu Jugoslaviju da pjeva i cupka uz riječi Svaki grad uz naše more ima svojeg lera.
Daljmatinski ljero
Pjevali su i Makedonci i Slovenci, Šiptari su na kratko zamijenili svoju Roka mandoljina svira gramofon, miješalica miješa, pravi se beton, pjesmom Daljmatinski ljero.
Riječ lero prema definiciji znači deran, mangup, fakin, obješenjak, što samo po sebi i ne zvuči jako antipatično, ali u mojem malomen mistu doli kod Šibenika, lero ima značenje dvorske budale, jebivjetra, kad te proglase lerom, valja se zamisliti, možda čak i uvrijediti.
Ne bi se previše bavio hrvatskim jezikom ovdje, jerbo mi nisu pri ruci moje gramar nazi Geschwister Schwartz, pa kad objavim članak da se ne iživljavaju nadamnom.
Bavio bih se u članku građevinom, jerbo pouzdano znam da moja kći koja je uistinu briljantan građevinski inženjer ne čita ove moje budalaštine. Pametna tatina cura.
Namiješao sam se ja betona u životu. Nagurao tački, nakonobario na bauštelama, napijao nakon salijevanja deke, znam čak i zazidati četiri zida i povezati ih betonskom pločom koja se zove deka.
Da se ne sruši i da ne propušta. Dokazano.
Evo, čitam i vesela, ali zato ni za što sposobna družina bi gradila stanove.
Lijepo odjeveni u efektne crvene radne tute, kopali bi temelje, naručivali beton, pa kad dođu mikseri puni betona udare onu šiptarsku Roka mandoljina…
Sve čitam, pa se križam, malo lijevom, malo desnom rukom. Trljam oči kao da imam konjuktivitis. Ne mogu vjerovati. I još se hvalidu s time. Da bi gradili stanove.
Ej, stanove. U kojima bi živjeli ljudi. Po onome što ja mislim da oni uopće u životu znaju, mislim da bi to mogli biti samo stanovi za njihove političke protivnike. Pa nek se pate pizda im materina.
Pa su se lukavo dosjetili da država treba graditi stanove. Ideja je potpuno nova, originalna. Pola Austrije živi u državnim stanovima. Garant je neko od SDP ovaca bio u shopingu u Grazu, pa je nešto dočuo i prodao ideju. Ideja ko ideja. I Juga je gradila stanove. Kad smo kod toga, odma da se priputam gdje je završila lova od privatizacije državnih stanova. Ne znam, ali malo prije sam spominjo Austriju, pa mi na pamet ništa drugo ne pada do li banaka u Klagenfurtu. A svi potpisnici računa poumirali, osim Generala i mjernika Zagorca.
Nice.
Će da gradidu državne stanove. Kad dođu na vlast!
Dakle, SDP ima projekt gradnje državnih stanova. Kad dođu na vlast. Ne znam, nisam siguran hoće li se kad SDP dođe na vlast, stanovi kao mjesto života ljudi uopće više graditi, ili će ljudi živjeti negdje u orbiti?
Dočuo sam od prijatelja da projektni tim Račan i Klisović već mjesecima razvija projekte stanova po poznatom modelu Branka Tučkorića NDH i SFRJ poznatog arhitekta, četverosobne komforne stanove izgrađene na 33m2. Čak su obilazili i zgrade na Borongaju građene po tom modelu. U svaki takav stan, četverosobni, smjestila bi se četveročlana obitelj, pa bi sa samo 250.000 izgrađenih stanova, pokrili sve potrebe za stanovima zahvalnih građana Hrvatske.
Večeras će u hotelu znakovita imena Lero u Dubrovniku ekipa građevinskih neimara i vrhunskih eksperata ni za što prezentirati svoj projekt gradnje državnih stanova. Dobra je to ideja, jer znamo da što god gradi i radi država da je napravljeno kvalitetno, da nema krađe, nema pogodovanja. Nema fušeraja. Ma svakom od nas je san da mu država napravi stan ili kuću, ako o kvaliteti pričmo.
Evo, pitajte stanovnike Banije kojima je država poslije rata izgradila kuće.
Dakle, kad vidim takve projekte, uvijek postavljam dva pitanja. Samo dva. Valjda jer više ne mogu zapametit.
Prvo je, što bi moglo poći po zlu? Odgovor je Sve!
Drugo je Što bi moglo poći po dobru? Odgovor je Ništa.
Tko zna, možda se projekt koji razvijaju Joško Klisović i Ivan Račan, a kojeg će voditi Siniša Hajdaš Dončić kao projekt manager, nazvati Sve ili Ništa.
A iskustvo me uči da u dilemi Sve ili Ništa uvijek prevagne Ništa.
Naročito ako su u pitanju SDP i Hajduk.
