Redim masline
Ranjavih ruku, izgrebane glave ko da sam se družio s narajcanim mačketinama koje su me cijeloga izgreble.
Ruke kao u težaka. Smeđe poput oplata od cipela, ranjave, suhe.
Redim masline. Nije se za pohvaliti, ali u potpuno zapuštenom masliniku, u kojeg nitko nije kročio jedno desetljeće.
Prvo sam pokušao konstatirati gdje su masline, koliko ih ima. Onda sam shvatio da su nekoliko impozantnih stabala bršljena, ipak samo masline.
Drača koja okružuje masline visoka je dva metra, sve bode, sve grebe. Na desetina visokih stabala nečega, za što su mi rekli da su jaseni. Samoniklih borića na svakom koraku-
Sve to treba raskrčiti da bi se uopće došlo do maslina.
Majmun vulgaris
Malo po malo, korak po korak, ipak je krenulo. Bezbrojne hrpe grana poslaganih po masliniku, ispiljenih. Shvatio sam da nije problem piliti, rezati trimerom, malčirati, vješati se poput majmuna o te lijane bršljana, premda si ja laskam i tepam da sam Tarzan. A nisam. Nego običan majmun. Majmun vulgaris.
Najteže mi je slagati te glupe granetine. A one se samo množe. I kad pomislim gotovo je, jebate led, evo još samo ovih desetak odrezati. I složiti na hrpu,
Tko zna koju po redu.
Masline, one koje su gotove, prorijeđene su. Dobile su zrak. Sutra ujutro zove kišu, pa će dobiti i hranu.
Nešto si tako, dok radim, razmišljam.
Dakle, ja sam ih oslobodio iz ropstva kupina, brnistre, tih jasena, smrtonosnog zagrljaja bršljana. Odrezao nekoliko kubika vodopija, pokosio oko njih… Dao sam im zraka. Friškog zraka. Da mogu disati punim plućima friški zrak. A bile su, kao, da prostite u guzici.
Pa mogle ni te masline pokazat i nekakvu zahvalnost. Bilo bi lijepo. A evo, ja sam skroman, ne želim si puno.
Dovoljno bi bilo da dobro rode, pa da se i uberu same. A ja da im dođem u prosinac u posjetu, a na svakoj maslini visi koja boca maslinovog ulja. Mojeg. Djevičanskog. Mladog.
Nekako se nadam da bi tako moglo i biti.
Pa sam sebe uvjeravam poput Zvonka Špišića u prekrasnoj baladi o biciklu.
Ma masline su sigurno zahvalne. Pa nisu one Andrej Plenković
Evo, sve sam im dao, pa bilo bi lijepo da mi dobrim vrate. A ne kao pred nekoliko dana kako je Andrej Plenković vratio, osiono i bahato, grupi naguženika koja se odaziva na ime HSLS i predstavnici nacionalnih manjina u Saboru. Hrelju i Zekanovića ne računam. Oni su druga kategorija o kojoj ne valja pisati, radi mentalne higijene. Ne valja pisati niti o ovima, ali samo iz pošovanja prema manjinskim narodima, koji imaju tragediju da ih zastupaju varalice, sjecikese, pišem.
A ekipa, dosta mi je teško za njih napisati da su ljudi, godinama ponizno i ljigavo, ispod svake granice ljudskog dostojanstva, s potpunim pomankanjem bilo kakvog morala, bez imalo grižnje savijesti, vođeni samo nagonom svoje robovske duše, u Saboru glasaju bespogovorno izvršavajući i najperverznije zahtjeve Andreja Plenkovića.
Poslušno su odglasali takve sramote u zadnjih sedam godina, da se čovjeku želudac okrene. I kada se svekolika javnost, potpuno opravdano okrenula protiv njih, jer su malenoj grupi građana koji su pogođeni nesrećom i tragedijom oteli nekakvo minimalno pravo, pojavi se Andrej Plenković i kaže da je na Predsjedništvu HDZ-a donesena odluka koja je izdašnija i bogatija od one koju su ovi šinteri odbili.
Po nalogu Andreja Plenkovića.
Slušao sam njegovu izjavu, nije niti u jednom trenutku rekao da ih nabije. A nabio im ga je. Žestoko, da su im oči ispale.
Učinio ih je majmunim
I onda im on samo jednom izjavom, vrijednom nekakav sitan novac, pokaže, posve otvoreno, jasno, da ih doživljava upravo onako kako ih doživljavamo i mi.
Predstavnici manjina odbili su pomoći nemoćnoj i slaboj, kako se to kaže potrebitoj manjini, kako je to odlično napisala gospođa Jadranka Kosor.
Nikakvih tu interesa manjina nema. Samo interes tih sjecikesa. Tužan je i jadan to život.
Sve više sam siguran, kad bi im on rekao, Ajde malo pod stol, da se malo smirim, da bi nastala tučnjava oko toga tko bi prije uronio pod stol.
Kako jadno.
Oni nikada neće shvatiti da su trebali izići iz guzice. Davno.
I udisati friški zrak.
Jer, puno je zdravije, puno je časnije, puno je primjerenije čovjeku, disati friški zrak.
Nego čučati u guzici.
Pa bila to i guzica Andreja Plenkovića.žKad
Kad smo već kod guzice, doći će dan kad će im birači udariti nogom u guzicu.
A kad padneš s vlasti, postaješ interesantan. Ekipi oko Zlate Hrvoj Šipek.
