Plašenje
Kad sam bio mali, onda su me plašili. Ne idi daleko od kuće, odvest će te Cigani. I ja sam išao kud mi se prohtjelo, a Cigani me eto nisu odveli. Oda sam došao u pubertet, pa kad sam bio na selu u Grđevcu, Velikom Grđevcu, pa ostao u kupaoni malo dulje, onda me baka Rezika plašila govoreći, Pazi što radiš, osušit će ti se kičma, a dlake će ti na dlanovima porasti. Naravno da nikad nisam pazio što radim, a evo me, bolne, ali vlažne kičme i Boga mi i ćosavih dlanova.
Imam dlanove i kičmu poput Nedrka Ilčića.
A nemamo istu prošlost. Jebiga
Uvijek su nas plašili, te vanjski neprijatelj, protiv njega se nismo borili, ali smo bili spremni za borbu. Hrustili se, bahatili se, a u sebi se nadali da se oni samo zajebavaju.
Ali zato, unutrašnji neprijatelj. E to je bila borba. Borba protiv unutrašnjeg neprijatelja.
Na vijestima i dnevnicima na oba programa svakodnevno su nas izvještavali o napredovanju borbe protiv tih unutrašnjih neprijatelja. Fronta je bila široka. Pa se palamudilo o tome na televiziji, pisala se pisma podrške.
Čitala se pisma podrške radnika Dalita iz Daruvara, Krušika iz Valjeva, Dječjeg vrtića 25.maj iz Čajniča. Pisma napisana suhoparnim i siromašnim rječnikom vojskovođa u borbi protiv unutrašnjeg neprijatelja, a u stvari samo polupismenih partijskih aparatčika.
Nikad nisam vidio ni jednog tog unutrašnjeg nepriajtelja, a eto, uvjeravali su nas da postoje. Nekako kao što čine popovi. Nisi ga vidio, a oni te uvjeravaju da postoje. Samo onda su ovi što su nas uvjeravali u tvrdnju da su unutrašnji neprijatelji svuda oko nas, imali crne kožne kapute, a ovi drugi imaju halje, kaj ja znam, valjda zato da ih lakše zadignu kad vide neku tek propupalu djevojčicu. Ili čvrsto dupence nekakvog dječačića. Nema veze glavno da se gura.
A gurati možeš nekažnjeno.
Jer, ako si ga tamo gdje mu nije mjesto guro, nema veze, spasit će te Đuro.
Uopće ne kužim zakaj se svi zgražaju oko izjave tog Đure Hranića koji kurcem nije mako protiv svećenika koji je itekako kurcem micao desetljećima, a stvar s lamatanjem luleka tog popa bila je općepoznata. Do detalja je bila poznata tom Đuri. Možda i više, sve mi se čini.
A tankoćutni Djuro nije htio uništiti život monstrumu koji je uništavao živote dječici. Obilježavao ih za cijeli život. Vjerojatno im je govorio, Ovo je tajna, ovo znamo samo ti, ja i Bog.
Znao je i Đuro. Jer su mu to dojavljivali roditelji. A možda je imao spoznaje i drugim kanalima.
I ništa se desilo nije. Djeca su bila maltretirana od strane svećenika koji im po prirodi svojeg zvanja mora pružiti zaštitu.
A on ih je nabijao na ražanj. Majke mu ga spalim.
Pa i nedavno smo imali, da su tipovi koji po prirodi svog posla trebaju brinuti o onima kojih ima malo, rekli onima kojih ima još manje: Tko vas jebe. Skinite nam se s kurca. Mi smo ovdje samo zbog para.
Ali to s parama ne znači da su muzički educirani pa slušaju KUD Idijoti. Nego su samo idioti. Bez J.
I tako, saznali smo da je Đuro, zaštitnik silovatelja i zlostavljača. Đuro je iznad zakona. Đuro je zakon. Đuro je Bog koji hoda ovom izjebanom zemljom, Đuro je mjera svih stvari. Đuro je moralna vertikala.
A mjera je govnjiva.
Naravno da je stvar dospjela u javnost tek kad je popina otegla papke. Naravno da ni jedan otac nije letvom naravnao leđa popini što mu siluje dijete. Naravno da nije pajserom po pički dao tom Đuri zaštitniku silovatelja i zlostavljača. Jerbo… Pravovjerni Hrvat i katolik. Vjera je važnija od obitelji. Od djece. Kćerke još k tome.
Naravno da gospođu Zlatu HŠ boli kurac za prikrivanje kaznenog djela i zaštiti silovatelja.
Taj je jebežljivi pop imao tehniku nogometnih klubova. Pratio je razvoj djece od podmlatka. Školovao ih je. Uništavao im živote samo tako. Jer on to smije.
Jer, on je svećenik Crkve u Hrvata. A oni smiju sve. Smiju. I smiju nam se.
Moram vam još poručiti, sve vas, a i mene, pozdravio je Đuro.
Koji nam ga dobro uguro.
