Hodočasnici na autoputu
Ponedjeljak je, dan Velike Gospe. Ono malo vijesti što sam pratio revno izvještavaju o misama koje su se događale širom zemlje. HAC je upozoravao na potrebu opreza na cestama, jerbo vjernici i hodočasnici hodaju autoputom na putu prema Mariji Bistrici. To je uistinu lijep sport, španciranje autoputom. Ni vjernici više nisu što su bili. Nekad se na hodočašću patilo, a sada udariš autoputom, pod normalno.
Nisam istraživao i nisam gledao, da li i u drugim zemljama ljudi španciraju autoputom, osim u Katoličkoj džamahiriji.
Nemoj danas, Gospa je
Cijeli dan mama se šulja korak dva iza mene, što god primim u ruku, kaže Nemoj danas, Gospa je. Pa sam sjeo za stol, i prepustio se vrhunskom užitku.
Čišćenju kompjutora i tableta. Moram priznati, to mi jedan od najdražih poslova. Šalica kave, ručnik na stolu, i jedan po jedan dolaze na red. Svi su uglancani, svi otvori za ventilaciju usisani, tastature ispuhane. Svaki je pažljivo odložen u futrolu. Danas pišem na Caru. Kompjutoru koji je ikona moje radne sobe. Pažljivo spremljen, savršeno sačuvan, kompjutor koji je dvije sezone uzastopno izabiran za najbolji 2 u 1 laptop.
Pišem na njemu, jerbo je blagdan. Praznik. A njega koristim samo u iznimnim prilikama, kako bi rekao akademik Kusić.
Još da mi je na njemu napisati štogod pametno. A to je vrhunski teško. Jer, što pametno pisati u društvu u kojem se glupe i nemoralne vijesti kao na traci smjenjuju skoro svake minute. Komentare crkvenih vjerodostojnija ne bih komentirao, naprosto iz razloga, što kad ih slušam, ne razumijem o čemu se radi. Onda mazohizam proradi u meni, pa pročitam to što su rekli. I ne razumijem ništa. Razumio sam i Kritiku ljudskog uma, razumio sam i Uliksa, ali nikako ne mogu prodrijeti u riječi kardinala Bozanića. A trudio sam se, časna riječ. Sve se mislim, kako njegove riječi razumije neki hodočasnik, seljak iz okolice Zeline ili Vrbovca, koji satima tabanja autoputom dok kraj njega jure češki, mađarski i poljski vozači na putu prema moru, čudeći se hodačima na cesti.
Tko zna, možda me vjera nije dotakla onako kako zna dotaknuti naše posvuduše koje se nakon raskalašenog života okrenu vjeri. Obično nakon što im zvijezda slave počne zalaziti. Pa svojim novonastalim vjerovanjem dave sve i svakoga. Što mi strašno ide na živce.
Poštujem svačije vjersko uvjerenje, ali uistinu ne vidim da me netko svojim uvjerenjem maltretira. To je nečija intima, živi u njoj, živi za nju, živi s njom, ali nemoj mene pilat.
Nikada nisam napisao sumnjam li u postojanje Boga ili ne. Niti ću ikada napisati. To je moja stvar. Samo moja. Niti djeci nisam o tome pričao, pustio sam ih da sami odluče, donesu svoj stav. U svakom slučaju, za odnos s Bogom nikako mi ne treba posrednik. To ja obavim direkt. Bez posrednika. Jer, o posrednicima ne mislim ništa dobro. Naravno, postoje i među svećenicima divni ljudi, ali od sviju koje poznajem, samo dvojici skidam šešir i klanjam se do poda. Jer ne da su ljudi.
Ljudine su.
Iritira me reakcija Crkve
Iritira me reakcija Crkve na pogoršanje društvenog standarda. Iritira me reakcija crkve na svakodnevne ogromne krađe koje čine političari, ministri, lokalni šerifi.
Iritira me njena šutnja. Jer i šutnja je reakcija. Njihova facta concludentia, šutnja predstavlja samo jedno.
Odobravanje pljačke i siromašenja građana. Tek povremeno, u posebnim prilikama (Kusić) obraća se javnosti porukama koje ne razumije ni natprosječno školovan građanin. Pojma nemam što je rekao, pojma nemam što je mislio, ako je mislio.
Čak i nakon vrlo pomno i pažljivo čitajući, ono što se pojavi kao slutnja, ni malo ne vuče na priču o ministrima u zatvoru. Ne spominje se ni ured EU tužitelja, nema riječi o staroj zgradi Badela u koju nemilice trpaju ministre. Nema ni riječi o projektu Slavonija koji se raspao poput staklene vaze koja pada s trećeg kata. Nema riječi o kontejnerima, o kopanju. Nema poziva na cijepljenje. Samo o ratu koji se vodi ideološkom kolonizacijom, želi se razoriti brak i obitelj.
Nigdje ni riječi o broju obitelji koje su se raspale radi bijede, frustracije izazvane teškim životom, gubitkom posla, nesigurnošću o tome što nosi drugi dan.
Uzdišem, gledam u Cara. Stišavam Shame on Crazy Diamond.
E moj Care, ideš ti u futrolu, pa čekaj čekaj bolje dane…
Jer, evo, na blagdan Velike Gospe nemam napisati ništa dobro.
Samo razočaranje.
