Teška hrastova vrata otvorila su se uz škripu.
U nevelikoj prostoriji kamenih i vlažnih zidova, mali prozor urezan u debelom zidu s masivnim rešetkama, jedva da je propuštao ono malo svjetla tog sumornog predvečerja. Uza zid ležaj sklepan od dasaka, slamarica na njemu, izjedena starošću, crvima i ostalim sitnim nemanima. Maleni stolić, raspelo, lojena svijeća dogorjela skoro do kraja, limeni tanjur s ostacima hrane. Drvena čaša. Muškarac duge prljave kose, u poderanoj lanenoj košulji sjedi na ležaju. Bosa prljava stopala na kamenom podu. Hladnoću on ne osjeća, odavno više ne osjeća ništa. Niti strah. Ništa.
Na vratima se pojavi muškarac, prljav, neobrijan, odjeven u nešto što se davno zvala uniforma. Veliki crveni nos na sred lica, poput krumpira, sitne svinjske očice. Prilazi stolu, uzima tanjur, stavlja komad papira na stol, bočicu s tintom i pero.
Izlazi na trenutak ostavivši vrata otvorena, vraća se, u ruci mu drveni prutić na kraju kojeg, drhtureći kao da ga je strah, gori slabi plamen. Pali svijeću, puše u prutić, miris izgorene hrastovine nadjačava na trenutak miris neopranog tijela, znoja, urina.
Izlazi. Opet jeziva škripa vrata i štropot zasuna.
Muškarac ustane. U tišini.
Gleda u papir, dugo. Prazan pogled. Izranjavanom rukom uzima pero, gleda, kao da razmišlja. Teško je napisati bilo što. Ruke više ne slušaju. A misli luduju. A toliko toga ima za reći. A tako malo vremena.
Jer, on nema ništa, uzeli su mu sve.
I ime. I titulu. I imanje. I konje istoku. I slobodu. Uzeli su mu i život.
Piše. polako, pažljivo. Oprašta se. Kroz rešetke ga gledaju sitne svinjske oči. Odložio je pero, ustao, okrenuo se i kimnuo prema svinjskim očima. Škripa vrata, pismo je odneseno. Odneseno u povijest, Sačuvano je.
Sutra u ovo vrijeme, više ga neće biti. Zadnji pogled u sivo nebo iznad Bečkog Novog Mjesta, prestrašeni golub zalepršati će krilima trenutak prije no što mu se dželatova sjekira spusti na vrat, a on će gledati prostranstva, polja žita što lelujaju pod vjetrom njegovog zavičaja kojeg toliko voli, tamo daleko negdje u Hrvatskoj. I onda tama.
Samo jedno mu je ostalo. Poštenje. To mu nisu mogli uzeti.
I za to, što mu nisu mogli uzeti poštenje, živjet će zauvijek, pamtit će ga Hrvati. Desetljećima, stoljećima.
Zar ne, gospodine Plenkoviću?