Danima usrano vrijeme. Kiša, vlaga što se uvlači u kosti. Pa onda opet kiša. Pa puhne vjetar što udara kišom o moje prozore.
Ko da je susvita tu negdje pred vratima. Samo što ne pokuca. Olujnom šakom što ruši sve. Gledam po svim onim meteo aplikacijama, znate one kaj svaka pokazuje drukčije vrijeme. Ovo sranje od vremena usidrilo sa baš iznad nas U svim aplikacijama. Kao da priroda ima nešto protiv nas.
Ja vjerujem u prirodu, poštujem je, bojim je se, bojim se trenutaka kad na otvorenom moru krenu valovi od dva tri metra, a jedrilica koja vezana uz rivu djeluje impresivno, u tren se pretvori u papirnati konfetić što skače na valovima, škripi, pucketa. Jer to je priroda. Hirovita. Priroda koja osjeti poštuješ je ili ne.
Kao što maslina osjeti moju ljubav. Pa mi ljubavlju vraća.
Priroda ima inteligenciju. Priroda zahtijeva ljubav. I ljubavlju ti vraća.
Možda je toj prirodnoj inteligenciji dopizdila prirodna neinteligencija stanara na ovom prekrasnom komačeku Zemljine kore, koji nastanjuju budale, budaletine i panjine?
Jerbo priroda ne voli budale. Otresa ih sa sebe. Čehe s japankama na Velebitu odjebe u trenutku. Mađarske pomorce na flamingosima i luftmadracima šeće Jadranom toliko da više i ne pomišljaju na more.
Pa se riče, udara svojim repertoarom oružja. Jer smo ovako glupi, zatucani, puni mržnje dopizdili i Bogu i vragu. A gospojica Priroda se samo malo, onako lijeno protegne. A gradovi odma pod vodom. Usjevi trunu, pelud s cvjetova se otapa. A ona ništa, samo je malo zijevnula.
I gleda budale, prepune zatucanosti, prepune mržnje, prepune predrasuda kako se pate.
Pa pomisli:
Bit će dostatno
Ne bi ih više jebala, jer ovima je i ovo previše.
A što će biti kad se istinski raspizdi?