Ploviš brodom, sam ko prst. Odjednom se digne nevera, vjetar divlja, more baca brodić ko ljusku, dođe veliki val i okrene ti brod. Tko zna koliko si plivao da bi došao do malenog otoka s nešto zelenila.
Iznuren ležiš na plaži dok te valovi zapljuskuju, pa polako ustaneš. Nevrijeme se smirilo. Gledaš prema obzoru. Nigdje ničega. Ni kopna ni broda. Ničega. Samo more. Sinje more.
Penješ se na brdo na sredini otoka. Okrećeš se očajan sa suzama u očima, Ništa. Samo more. Veliko i slano. Moćno. Zajebano. More koje te onako, iz čiste zajebancije bacilo na otok tko zna gdje. Dovoljno daleko da ne vidiš kopno, ni brodove. Nema ni galebova.
Tko zna koliko je vremena prošlo. Odavno si prestao brojati dane i mjesece.
Malena sjenica sklepana od granja, napravljena na mjestu koje je zaklonjeno od vjetra. Nekoliko stvari iz brodića koje je more naplavilo na otočić.
Prostirka na podu napravljena od sasušene trave, prljava deka koja je odavno progledala na nekoliko mjesta.
Danima, mjesecima godinama nisi ni s kim progovorio niti riječ.
Malena kutija koja služi i kao spremište za dragocjenosti i kao mali noćni ormarić. U njoj najveća dragocjenost, džepni nožić koji ti je posve slučajno ostao u džepu. Kraj skloništa hrpa otpadaka, ljuske školjki, pokoja riblja kost kao uspomena na dobre gozbe koju si imao u danima kad si uspio uloviti koju ribu. Dovoljno blesavu da se uhvati na udicu napravljenu od malenog savijenog čavla, privezanog na komad špage, sa slasnom tek izvađenom kamenicom nabijenom na čavao. Malena udubina na kamenoj stijeni u kojoj čuvaš ono malo vode što uspiješ skupiti za vrijeme kiše, pokriveno da ga Sunce ne isuši.
Tanki stup dima diže se s natkrivenog ognjišta. Ne sjećaš se kada si zadnji puta spavao dulje vrijeme u komadu, jer si cijelo vrijeme održavao vatru. Muka ti je pri pomisli o ponovnom paljenju vatre, trljanju, puhanju. S uvijek neizvjesnim rezultatom.
Danima, mjesecima godinama nisi ni s kime progovorio niti riječ.
Sjećanja na ljude izblijedila su.
Ono što proživljavaš, proživljavaš rutinski, ponekad razgovaraš sam sa sobom. Osjetiš kako ti nedostaje puno riječi. Svakog dana koja riječ manje, govor ti je postao oskudan. Izgubio si osjećaj za padeže, priloge, glagolske imenice.
Vaditi školjke, loviti ribu, dodati drva na vatru, spavati, ustati se, jesti, pokriti vodu da ne ishlapi.
Te riječi i rečenice su dio tvog života.
Ostale si zaboravio davno. Zaboravio si i imena dana u tjednu, jer ti nije trebalo. Zaboravio si i nazive posve običnih stvari koje si koristio u nekom drugom životu, dalekom stotinama kilometara od tvog malog svijeta otpadaka od školjki, nožića u kutiji, jebene vatre koju održavaš.
Svakog dana gledaš prema obzoru. Popneš se na vrh brda, tik do lomače koju si napravio, ne bi li ugledao ono što plovi po vodi, pa upalio lomaču.
Ništa. I prolaze tako godine. Glas ti postaje grlen. Nerazgovjetno izgovaraš i ono malo riječi što nisi zaboravi…
Eto, tako dragi čitatelji govori hrvatski jezik ravnateljica osnovne škole U Strožancu nedaleko od Splita. Dva i po kilometara zračne linije od centra Splita.Hrvatski govori kao što engleski govori Dubravka Šujica, profesorica engleskog.
Kao da je udaljena stotinama kilometara od bilo čega. Godinama. Svjetlosnim godinama od civilizacije.
Nisam gledao, slušao sam, dok je ona u susjednoj sobi govorila na televiziji. Pomislio sam da se radi o nekoj ženi koju su upravo otkrili na pustom otoku, nakon silnih godina lovljenja školjaka, održavanja vatre, sjedenja kraj lomače i čekanja da se pojavi ono što plovi na vodi.
Slušam dakle, ravnateljicu škole dakle u Strožancu, dakle Žanu Prizmić, u izjavi dakle RTL-u.
Dakle, je li uistinu da žena završila osnovnu školu?
Dakle, žena govoriti ne zna. Govor joj je dakle na nivou šestogodišnjeg djeteta.https://t.co/YLr8BJgKki— Spectator (@SpectatorHR) May 31, 2023
Onda sam pogledao, dobro držeća fircigerica sređene frizure. Pa pomislim, ma jebate led, vidi joj frizure. Ta nije s pustog otoka.
Onda je počela krmeljat o politici. Mutavo i nemušto. Napadat političke stranke. Ondak je spomenula HDZ, lice se rasulo u blaženi osmijeh.
Kako i ne bi. Pa HDZ je drži na vlasti. S robinzonskim jezikom.
Puno toga mi je zasjalo u tikvi taj čas.
Prvo što sam se upitao, Predaje li Majda Burić na školi gdje je Robinzonka ravnateljica?