Godine su nazočne. Pričam o sebi. Kad pogledam u ogledalo, ne vidim slona, ali pamtim ko slon. Dakle, ubitačna kombinacija godina i pamćenja je prisutna.
Pamtim gluposti, pamtim i važne stvari. Ali što je najvažnije, poznam ljude. Koji znaju stvari. I oni poznaju mene. Pa znaju da sam znatiželjan. Da ću svašta pitat. Pa mi oni odgovore. A na sve to, imam i vrlo vrlo opsežnu arhivu. Što na diskovima, što u garaži, što u vikendici, a Boga mi i ponešto o nekim ljudima je zbuksano na nekim čudnim mjestima.
Puno stvari se sjećam.
Evo, rečmo, sjećam se, pred sedam godina, u proljeće, SDP je imao unutarstranačke izbore. Kandidati, oni glavni, bili su Zoran Milanović i Zlatko Komadina.
Izbori su bili provedeni prema svim odredbama Statuta. A Statut SDP-a je svakako jedan od blesavijih i najnepraktičnijih dokumenata koji su ikada napisani. Statut propisuje rokove kampanje koji su, tada se pokazalo, puno predugi, pa su u kampanji vrlo revni Zoran Milanović i Zlatko Komadina, vrlo oštro suprotstavljeni, uspjeli stranku rašarafiti do zadnjeg šarafa i podložne pločice. Imali su bogovskog vremena. Nema mjesta u kojem nije održana kampanjska pljuvačina.
Stranka se podijelila na njih i njih. Nepovratno.
Poznato mi je na desetine slučajeva u kojima je Statut poslužio samo i isključivo kao otirač. Pa su besprizornici u njega brisali blatnjave cipele, pljuckali po njemu. A moglo im se jer su im to odobravale Statutarne komisije, pamtim jednu koja je bila sablažnjivo besprizorna. Držala se svega, osim Statuta.
Antistatutarna komisija.
Hrpa besprizornika koja je mrtva hladna amenovala i potvrdila sve izborne krađe na unutarstranačkim izborima, a bilo je uistinu svašta. Gadljivo za sjetiti se, a kamo li pisati o tome. Još jednom. Jer pisao sam.
Dakle, Statut. Statut SDP-a određuje sve. A SDP-ovci su valjda kao Rusi, a i Ameri su slični. Za sve imaju procedure. Valjda i kad idu kenjat imaju proceduru. I naravno, drže je se. Kad ne treba.
Dakle Statut. Sjećam se kad je u Hypocentru bio izglasan Statut, a da ga nitko nije vidio. Kako bi se reklo, izglasan je na povjerenje. Ko onomad kad je Cigo tražio protivnike na kartanju da pokažu karte, a oni rekli da kartaju na povjerenje. E onda je Cigu krenulo.
Pa su SDP-ovci izglasali Statut, koji je osvanuo dva tjedna nakon što je izglasan. A Statut prepun betona. A dunsteri koji su ga izglasali i samim time bili naguženi, danas vode taj isti SDP. Položaj predsjednika (tada Davora Bernardića) zabetoniran je i utemeljen poput pilona Pelješkog mosta.
Predsjednik SDP-a Statutom je pretvoren u faraona.
Davor Bernardić je otišao sam. Nakon izbora, maknuti ga nisu mogli. Otišao je sam, radi užasno lošeg rejtinga stranke, tada je SDP bio na 16%.
Moje osobno mišljenje je da bi Davoru Bernardiću trebalo zakonom doživotno zabraniti bavljenje politikom, svaki puta to isto pomislim kad vidim koga je sve navukao u Sabor.
I došao je Peđa Grbin.
Od samog početka bio sam, ne bih rekao skeptičan, više sam mislio da Peđa Grbin nije rješenje. Ni za što. A kamo li za vodit stranku, te samim time biti jedan od kandidata za premijera. Pred tri godine u jednom članku pojasnio sam vrlo kratko, a i prilično jasno.
SDP je ustrajno, polako ali sigurno nastavio putem koji je utabao Davor Bernardić.
U tri godine vladavine doveo je SDP sa šesnaest na deset. Posto.
Građani, koji su po samoj biti stvari, oni kojima se političari obraćaju, prodaju im svoju robu, koju građani kupuju na vašaru koji se zove Izbori, smatraju da Peđa Grbin treba otići.
Građani ne piju bozu koju im nudi SDP. Da ne dobiju sraćku.
I tu dolazimo do izvora problema.
Peđa Grbin neće otići. On se ne treba zubima držati za stol dok ga deložiraju i bacaju na cestu. Jer, Statut, beton, piloni, Pelješki most, remember?
Dakle, potencijalno, trebalo bi pokrenuti užasno kompliciranu inicijativu za smjenu. Pa naravno, ako inicijativa prođe, a to se nikad ne zna, jer vodeći SDP-ovci imaju u džepovima kalkulator, kojim računaju koliko su puta promijenili stranu u unutarstranačkim borbama. Pa vjerojatno ni u ovom slučaju, do zadnjeg trenutka ne bi znali za koga će biti.
Onda se treba provesti unutarstranačke izbore, pa naravno, opet iznova rašarafiti stranku do zadnjeg šarafa.
Sve to da bi se izabrao novi predsjednik. Rašarafljene stranke.
A do izbora je samo od nekoliko mjeseci do desetak mjeseci. Uopće me ne bi začudio tajming, da se SDP ipak upusti u predizbornu avanturu, ne mareći za izbore, jer moja definicija SDP – a je konstantna.
SDP je politička stranka koja se ne želi baviti politikom.
SDP-u je bitno samo jedno, postojanje radi sebe samih. Sami sebi su dovoljni. I to se vidi iz svakog njihovog poteza.
Međutoa, nije problem samo Peđa Grbin. Godinama, desetljećima isti ljudi se šuljaju predsjedništvom, vrhom stranke, po onoj sjaši Kurta da uzjaše Murta.
Pokušajte zažmiriti na trenutak.
Pa u mislima poredajte pred sobom viđenije SDP-ovce, tipove koje gledate desetljećima. Nemojte nikako zaboraviti tu staviti i Ivana Račana. A sjetite se i Tonina Picule.
Pa kad ste ih sve lijepo pošlihtali, onda dolazi najteže.
Pokušajte razmisliti, tko vam od njih može ponuditi bilo što novo. Pametno. Korisno? Kome od njih bi povjerili vođenje ovog društva, ove države?
Eto, upravo je to to.
Oni vam ne nude budućnost. Nikakvu. Jer ne nude ni sadašnjost. A dugo, vrlo daleko u prošlost, nisu vam ponudili ništa.
Vrijeme do izbora je kratko. Prekratko za SDP.
