Tužno jutro

Farewell Đoni

Dugo već. Od kad sam se vratio iz Austrije. Već ima dvadeset i pet godina. Pijem kavu u naselju. Uvijek isto. Kratka, bez šećera, s puno hladne vode i tri kockice leda. Samo uđem, Đoni donese. Bez pitanja.

Kava je svaki puta ista. Jer je kuha Đoni. Od prvog dana. Mijenjao sam kafiće u kvartu, ukupno njih tri. I uvijek je u njima radio Đoni. Ne znam, jesam li ja išao za njime ili se nekom nevidljivom silom sve poklopilo. Onda je otišao. U grad. Prokurvao se, ostavio naselje, da bi nosio kave šminkericama i posvudušama u Margaretskoj. U grad sam išao i na ja kavu. U Margaretsku, na Špicu. Nije izdržao dugo, unatoč odličnim mančama koje su ostavljali musteri dobro sređenih pica ne bi li ostavili dojam.

Došao je natrag. U kvart.. Tiho i mirno. Kao da se ništa nije dogodilo. Kratka kava, velika čaša vode s tri kockice leda, bez pitanja. Samo donese. Veseo osmijeh, donese kavu, popričamo onako bezveze, ne jebe Đoni gužvu kad sam ja tu.

Jednom me vlasnik jednog o Đonijevih kafića pitao, naplaćuje li on meni piće, jer kad mene vidi, maše repom od sreće i ne jebe druge goste ni pola posto.

Plaćao sam uvijek. I sebi i njemu. Jer mi je drag. Jedan od onih za koje ne znaš niti da postoje, a čine ti život toplim. Ispunjenih.

I danas pijem kavu. Kratku, ali ipak malo je dulja, s velikom čašom vode s tri kockice leda, kako sam i zatražio.

A Đonija nema. Otputovao je. Preselio se na Markovo polje. Zauvijek.

Tuga. Velika tuga i velika praznina.

—

Noćas nisu spavali, vrtio se Peđa Grbin, vrtjelo se i tajništvo. Njih trinaest. Nekada je SKOJ imao sedam sekretera, danas SDP ima trinaest tajnika.

Nisam siguran, osim Mirele Ahmetović, ima li tko od njih bilo kakvu šansu raditi nešto rukama ili glavom u nekakvom preduzećetu, pa da zaradi par stotina EUR-a za preživit. Vrtilo se i Predsjedništvo. Poput janjčića na ražnju u Aniti u Zatonu Obrovačkom.

Čekali su da se sekta naziva MOŽEMO! odredi o njihovoj budućnosti.

Kako je to jadno, stranka blistave i sjajne prošlosti, ne spava jer čeka što će odlučiti nekakva maglovita udruga bezveznih street fightera o njihovoj budućnosti.

I street fighteri ih odjebaše.

Nakon što su SDP-ovci stranku razjebavali dvije godine, podređujući je samo jednom cilju, podvođenju stranke na milost i nemilost MOŽEMOSA, poput seljaka koji svoju kravu Pisavu podvodi pod bika da je oplodi, bik je samo prezrivo frknuo nosom i okrenuo se.

A da je nije oplodio.

Noćas su MOŽEMOSI prezrivo frknuli nosom, i danas objavili Odjeb je lansiran. Nisu ispunili mokre snove vodstva SDP-a. SDP ostao neoplođen.

A učinili su sve. Sve da razjebu stranku, da bude potpuno kompatibilna s grupom uličnih cirkusanata kojima su povjerovali naivni Purgeri. Jer možemo nisu birali Zagrepčanci, nego Purgeri.

I iz vreće pičaka izabrali kurac.

Na izborima prošle godine građani Zagreba su iz vreće pičaka, izvukli kurac

A Peđa je čak i od kandidata za grad Zagreb odustao godinu dana prije lokalnih izbora i ulizivao se Tomaševiću dajući mu podršku. Tek naknadno imenovanje Joška Klisovića kandidatom za gradonačelnika bila je samo bijedna prevara građana, jer nitko nije vjerovao niti u namjeru SDP-a da vlada gradom, niti u njihovog kandidata, koji se odmah nakon izbora pretvorio u batlera Tomislava Tomaševića.

Shvaćaju li u SDP-u koliko je opasna Grbinova podrška Tomaševiću?

Potjerali su i Viktora Gotovca, poštenog i pametnog čovjeka, suspendirali i njegovog priku Davora Terzića jerbo su s Gradskim odborom izglasali nepovjerenje MOŽEMO na gradskoj razini. Jer su znali s kakvom ekipom imaju posla. Ista ekipa u tom odboru koja je glasala protiv MOŽEMO, minus Gotovac i Terzić, nakon deset dana bila je uvjerljivo za koaliciju s MOŽEMO.

Dovoljan argument za gašenje stranke u Zagrebu. Da je morala. A moral u SDP-u ne stanuje već dugo.

Ne stanuje moral tamo od kada je imperativ MORAMO s MOŽEMO.

I što sada? Hoće li i dalje Renato Petek biti crna ovca, tip koji se suprotstavlja MOŽEMO na gradskoj razini, a Račan, Klisović, Brankić i ona neka gospođa i dalje biti produžena ruka Tomislava Tomaševića. Koji im je odjebo stranku na državnom nivou.

Što o svemu tome kaže Ivan Birkenstock Račan ne zanima me. Zanima me samo zašto je još uvijek jutros tamo?

Komplicirano, previše za skučene umove onih koji upravljaju strankom.

SDP nema ama baš nikakav koalicijski potencijal. Zagadili su brand. Ime, logo. Sve što su mogli, ne bi li se ulizali Tomaševićevim street fighterima.

Bavljenje ozbiljnom politikom zapostavili su ulizivanjem nesposobnim aktivistima.

A izbori dolaze.

I tko je mogući koalicijski partner, jer SDP ne ožme ništa. A potencijal im je loš.

Još im ostaje stranka DEMOKRATI. Slične političke orijentacije. Nek pitaju njih. Ali ne vjerujem, jerbo, i predsjednik i tajnik stranke su zajebani. Pristali bi oni.

Ali da jedan od njih dvojice bude kandidat za premijera.