Prema procjenama, u Hrvatskoj u 2023. godini živi 3.885.641 stanovnik. Možda je izraz živi malo prejak. Prikladnije bi bilo reći stanuje.
Svaki četvrti Hrvat je na rubu gladi. 677.128 Hrvata danas gladuje.
Grad Zagreb ima 770.000 stanovnika.
Oko devedeset tisuća ljudi manje od onih što stanuju u Zagrebu danas dok ovo čitate, gladuje.
Ne čuju zvukove oko sebe, jer im glasno kruli u praznim crijevima.
Pedesetak tisuća više no što imaju Split i Rijeka zajedno, danas gladuje. I djeca i starci, nezaposleni, radnici na minimalcu.
Jutros sam se obukao svečano, jer danas je Dan. Mi smo narod koji voli obilježavati svašta, doduše, datumi obilježavanja se često mijenjaju, kako je koja opcija na vlasti. Pa ja, priznam, više ne znam kada, na koji datum pada neki važan dan. A i od kad ne radim, sve me manje zanima, jer nemam potrebe za spajanjem praznika, pa dan praznika rastegnem na tjedan dana.
Danas je Dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.
Paažljivo sam gledao, nisam vidio gojaznog Andreja Plenkovića, ni gojaznog Zorana Milanovića kako stoje s porcijama za hranu u redu čekajući da se otvori pučka kuhinja.
Nisam vidio ni baletane u Saboru kako svoje superjeftine obroke daju onima koji danima nisu jeli nešto toplo.
Mogao sam gledati do besvijesti, dok mi se oči ne izližu od gledanja.
Ne bih vidio.
Jedino što vidim su izjave tustih i pretilih političara kako svakog dana sve bolje živimo.
Zahvaljujući radu ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića.
Čija je zasluga što skoro milion građana ove države, u kojoj smo svi kao jednaki, danas gladuje?
Današnji dan se ne spominje među političarima. Naročito ne onih na vlasti.
A i oni koji od politike bogovski žive, a nisu na vlasti nego. Ugniježdeni u opozicijske državne jasle, izbjegavaju ga spomenuti.
Jer su svjesni da kad se ne bi politikom bavili, ni pizdu hladne vode zaradili.
Pa bi i oni čekali u redu pred pučkom kuhinje.
Danas je dan sramote. Sramote sviju nas.
I onih koji nas vode i nas koji ih biramo.