Probudio sam se. Rano. Puno prerano. Puno prije Zdravomarije što obližnja crkva nemilice slavi svako jutro. Kao da im je krivo što još u to vrijeme netko spava. Žmirio sam u mraku svoje sobe. Kroz otvoren prozor dopire miris. Miris moga mista, mirisi mog djetinjstva. Mirisi koji nestaju. Mirise koji su nestali, samo se ponekad pojave, kao bljesak. I nestanu.
Žmirim, udišem mirise, one koje ću pamtiti cijelog života. Nosnice mi podrhtavaju. Njušim miris. Poseban.
Miris šume, miris makije sveže ubrane negdje u polju, opojan miris uz koji sam odrastao. Kao da i sada sjedim u kasne večeri uz komin dok vatra veselo pucketa, a starci pričaju davno izmišljene priče, a ja upijam, pamtim očiju iskolačenih od straha. Dim odlazi kroz dimnjak, a ono malo što se širi prostorijom štiplje oči, ionako izbuljene. Danima bih mogao tako ležati. Disati mirise svog djetinjstva, mirise koji su dano nestali, miris koji živi samo u peći moje ostarjele susjede. Vrijeme prolazi, a miris šume iz njene peći dalje me opija.
Večer je.
Sjedim uz more. Gledam u daljinu, samo crnilo. Valovi juga moćno udaraju o rivu. Pjeneći se od bijesa, od siline. Sitna morska prašina miluje mi lice. Ne obazirem se. Brada je slana, slušam huk mora. Kao da priča priču o ljudima. O ljudima kojih više nema. O ljudima koji više nisu zajedno. Kao u onoj Đoletovoj pesmi Samo retki nađi retke.
Jugo silovito udara o snasti brodova vezanih uz rivu. Brodovi se propinju na valovima mora što se poigrava njima, poput tijela strastvenih ljubavnika.
Jednoliko i monotono cincilinanje sajli o jarbol, tanki i zvonki zvuk, zvuk koji sam slušao na pučinama, slušao pod hridima otoka gdje sam bio usidren i čekao da silina mora stane, a u toj osami kad oko mene nije bilo ništa osim crnog mora. Samo teški valovi što se ruše na mene, poput slapova, nemilice, val za valom.
Beskrajno.
Obavijali me kao kraci ogromne nemani.
More se igralo sa mnom, kako mu se prohtjelo…
Mrkla je noć Teška koraka odlazim.
Usnuti uz nadu da ću opet ujutro osjetiti miris komina moje babe i moga dida…
