Franjo Tuđman, neumrli sin Hrvatskog zagorja, neprežaljeni predsjednik FK Partizan, capo di tutti capi hrvatske pretvorbe.
Drugi otac Domovine.
Domovina ima dva oca, ali se majka ne zna. Pa nisu valjda nekako zajedno? Puj Puj.
Tuđmanu se dižu spomenici.
Spomenici velikanima vijek odražavaju njihovu dušu.
Nije mi jasno, zašto su njegovi spomenici uvijek, ali, baš ono ružni.
Ko da se neko zajebava sa likom Franje Tuđmana.
Slično je i sa imenom.
Dodijelilo njegovo ime novom aerodromu, na kojega se svakodnevno žale da je totalno neučinkovit, da ne daje efekte kakvisu se očekivali.
Da je podbacio.
Pa su režimski novinari Večernjeg lista u sto čuda, jer nemreš u naslov napisati Franjo Tuđman podbacio u očekivanjima, a Boga mi, nemreš ni napisati, Sandra Afrika sletjela na Franju Tuđmana, gdje ju je dočekalo nekoliko tisuća razdraganih obožavatelja, među njima najviše branitelja.
Franjo Tuđman je nekako najomiljeniji u Lici i Dalmatinskoj Zagori, takozvanoj Neasfaltiranoj Hrvatskoj, ako tu ne računamo dijasporu i peronosporu.
Pa su tako Ličani, mudri i domišljati, svojem najdražem sinu, Josi Mraoviću, nadjenuli nadimak Tuđman.
Rečeni je Tuđman gazda svega i svačega što postoji u Lici. Od bagera, restorana, hotela do košarkaškog kluba, ne znam, barem je bio.
Ali, gospodin Tuđman, kao pravi intelektualac, bavi se i proučavanjem starih običaja naroda svoga kraja, te ih njeguje, pažljivo i dosljedno,
Zna on, ali zna i nekoliko ljudi toga kraja, za stari običaj, kada muškarac sretne ženu, da joj lijepo priđe, lagano kimne glavom i utjera joj prst u prkno.
Bez krzmanja. Čvrsto i muški.
Prkno iliti šupak. Iliti dupe.
Pa je tako gospodin Tuđman, zgodnoj visokoj košarkašici, ko za vraga još k tome crnoj ko ugalj, pa još i Amerikanki, poštujući stare običaje svojih djedova i obitelji, ućero prst u prkno. Gleda ga ova crna, samo što ga zveknula nije, jer se kod nje u Americi, a boga mi ni u Africi, ne gura prst u šupak, onako na cesti.
Valjda mora bit atmosfera, svijeće, vino i te pizdarije. Pa onda na sud.
Na sudu se ispostavilo da je ta glavata muškarčina, Tuđman, prvi alfa mužjak Like, impotentan.
Što i nije bitno za cijelu priču.
Nije on njoj u prkno guro usahlog švrču, nego prst, što je odma shvatio sudac Milanović.
No, srećom da je sudom predsjedavao sudac Milanović, koji je također vrstan poznavatelj ličkih starih običaja, valjda je i on guro prst u prkno svima koje je sreo, pa je donio pravednu presudu, zasnovanu na povijesnim činjenicama.
Da je guranje prsta u prkno, stari lički pozdrav.
Posve u skladu sa trendovima u hrvatskom pravosuđu, koje sudi prema povijesnim činjenicama, a ne nekakvim paragrafima, člancima i zakonima.
Ko jebe uvaženog Crnića i njegovu Sudsku praksu.
Pa je tako hrvatsko pravosuđe dosudilo da je Za dom spremni, stari hrvatski pozdrav, pa je tako rečeni Milanović presudio još 2003. optuženiku za ratne zločine nad Hrvatima Svetozaru Karanu u obrazloženju presude poručio da je sa svojim precima i Osmanlijama već 500 godina vršio genocid nad Hrvatima.
Najbitnije je da Hrvati, jer i Ličani su Hrvati, svi osim Tesle, imaju dva stara pozdrava.
Za dom spremni i Prst u prkno.
Dakle kada se dva pravovjerna Hrvata sretnu, prema pravilima ponašanja od davnina, tiskanim u knjizi Pravilah liepog obhođenja, I izdanje 1941, Jasenovac, izdavač Francetić&Boban ISBN3242-41-NDH, vrijedi pravilo, otisnuto na stranici 1941:
Prvi koji pozdravlja, skida rukavicu i gurne prst u prkno čovjeku kojega je sreo. Ta radnja mora biti čvrsta i odriješita, da se vidi da se radi o pravom hrvatskom mužu.
Nepristojno je ako radnja tradicionalnog pozdrava traje dulje od pola minute. Onda pozdravljeni, a bez da se vadi prst iz prkna, uzdiže ponosno i čvrsto, desnu ruku i uzvikuje „Za dom spremni“. Nakon toga se smije zvuči prst iz prkna.
Ako dom nije blizu, možete vaš razgovor nastaviti u mračnom haustoru ili u grmlju u parku.
Iz svega je vidljivo, da je gospodin Milanović veliki poštovatelj tradicije, pa je njegova oslobađajuća presuda zbog guranja prsta u prkno, koje je počinio impotentni Tuđman, ispravna.
Pa je Vrhovni sud, u kojem sjedi taj isti Crnić, koji gubi vrijeme i piše knjige za suce, koje niko ne čita, poništio presudu.
Nije mi poznato, da li se gospodin Tuđman na sudu prilikom žalbenog ročišta rukovao tradicionalno lički, sa sutkinjama u procesu, zapisničarkama, sudskim policajkama.
Uglavnom da ne rastežem do nemila i nedraga.
Impotentni Tuđman je osuđen na zatvor, jer novoizabrano sudsko viječe ne pozna ličku povijest. Rečeni Milanović je dobio u dupe sa suda nogom, nije prstom.
U cijeloj toj priči, interesantna je igra riječi.
Tuđman i Milanović.
U koordiniranoj zajedničkoj akciji guranja prsta u prkno, kome god stignu.
Kakva intrigantna slučajnost.
I konačno je impotentni Tuđman izašo iz zatvora.