Javlja mi prijatelj iz Slavonije Whatsappom, video pozivom. Zna da sam kod kuće, pa me prvo rajca i vabi pričama o prst debelim šnitama kulena s ljutim feferonima pride i ledenim gemištima, onako znojne čaše, da kad je primiš, osjetiš reumu u zglobu, pa zelenkasti Josić klizi niz grlo, blažeći ljutinu feferona. Uh, divote. Koliko li smo puta tako rezali, pili. Do ujutro. Bistrili svjetsku politiku. Red kulena, red politike, red kulena, red žena. Pa do zore.
Veli mi da je na imanju, tamo kraj pečenjare bivšeg ministra Tolušića preko noći nikla mala kućica, onako izvana gledana, veličine garaže. Nema krova, samo deka. Jedan je prozor, metar širok, pola visok, a na njemu su rešetke. Govori da mu je majstor Tuna, koji je gradio kućicu pričao sav u čudu, da je unutri ugrađen WC čučavac. I samo jedan utikač za struju, postavljen metalni ormarić i željezni krevet. A da bivši ministar provodi u toj kućici svakog dana po nekoliko sati, kako je čuo, radi nekakvog privikavanja. Ne znam na što misli, na kakvo privikavanje, ali samo pišem kako mi je ispričao dok je mljackao i žvakao kulen.
Taj Tolušić poznat je po mnogim stvarima. Vlasnik najveće pečenjare u Europi pa i šire. Poznat je i po tome da nosi špic papak. Nikada tupaste cipele. Jerbo bi ga odale. Ovako djeluje našpičen tip, što je bolje nego da bude tupast tip. Poznat je i po tome da je po Slavoniji razasuto na desetke spomen ploča, u svakoj pripizdini gdje je bio, pa makar otvorio dimnjak na ciglani, morali su stavljat spomen ploče koje su slavile lik i djelo tipa s špic papkom. Poznat je i po pravičnoj dodjeli sredstava iz EU fondova. Svojim prijateljima. Pravično, jer daš tuđu lovu samo pravom prijatelju, kaj ne? A čovjek je sam sebi najbolji prijatelj, pa je i za njega nešto ostalo.
Onda ga je smijenilo, posve slučajno nakon nikad pojašnjene afere oko nekakve serije fotografija tipa frapantno nalik na njega, koje kurava sjedi u krilu, a on povlači belo. S mobitela. Valjda službenog, državničkog. Jedino što mu ide u prilog je da taj na slikama nema špic papak.
Pa je nakon njega došla Gabrijela Žalac, koja ne povlači belo s telefona, ali povlači lovu iz EU fondova po istom obrascu po kojem je povlačio Tolušić. Povlači i Medcedese.
Onda je došla Tamara Laptoš.
Dalje se sve zna, a što ne zna vrlo je naslutljivo.
Dok ovaj moj klipan guta kulen i klokoće ledenim gemištima, pa mi mljackajući govori da su kod majstora Stipe, koji je izradio većinu spomen ploča koje su uveličavale krstarenje Slavonijom rečenog Tomislava, ovih dana naručili novu ploču, ali su mu rekli da još malo pričeka s izradom.
Pita me imam li papir da zapišem. Imam. Pa diktira sadržaj teksta na naručenoj ploči
Majstoru Stipi su obećali, ako budu zadovoljni s izgledom ploče, da će mu povjeriti i izradu nove ploče, koja će zamijeniti ovu, kad bude uhapšen ministar regionalnog razvoja i fondova EU Marko Pavić. Ta bi ploča onda trebala imati onako, više osobni touch.
Sjedim, pa razmišljam.
Me ne to sve skupa podsjeća na Zlatnu kunu, danas ti je dodijele, sutra te hapse.
Koji kurac ne ukinu to ministarstvo i te fondove, obični građani od njih koristi nemaju, a kako je ta Tamara krenula, ionako će se sva pokradena lova debelo morat vratit?
A istinski stručnjaci i domoljubi neće patit u zatvorima.