Poznam ja svakog vraga. To je valjda kad si stalno u pokretu, srećeš ljude, pričaš s njima, slušaš, pamtiš, nekad i zaboraviš. Jebiga, takav je život. Mlade dane u poslovnoj karijeri proveo sam radeći u tvornici. Od pola sedam do pola tri. Onda se jurilo kući, uz put pokupiti djecu iz vrtića, kuhalo se ili podgrijavalo skuhano dan ranije ili tog jutra jako rano. Pa igranje s djecom, ako su bili školarci pomaganje u učenju. Imao sam kolegicu koja ih je imala petero. Svi čisti, uredni, pristojni. Bilo ih je naprosto milina gledati na tvorničkim dočecima Djeda Mraza,  u dvorani Dverce u Ilici. A ona, feš baba, dotjerana, samouvjerena, uzor svim referentima. Svaki onaj posao koji je bio složen i težak, povjeravao sam njoj. Uspješna u poslu, brižna majka petero djece, nad kojima je bdjela poput kopca.

Gledam danas roditelje odgojitelje. Kojima je uskraćena gradska lova, jerbo love nema, a i da je ima, ne vidim zakaj bi ja iz svog dijela prireza plaćao nekome da si odgaja i čuva dijete. Za odgoj i čuvanje djeteta od strane roditelja brine se zakon. A u zakonu je zateftereno da je obaveza svakog roditelja voditi računa o djetetu. Tako nekako.

Dakle, naštancaš troje djece, jedno drugom do uha, samoproglasiš se roditeljem odgojiteljem i lova iz gradske kase curi u džep da bi ti odgajao svoju djecu. Toga ima samo još u zemlji Dembeliji. Ne zamaram se općepoznatim detaljima, koliko se moglo napraviti vrtića za tu lovu koju je poklonio nastrani Bandić u želji za kupovinom glasova. Ja, kvaran kakav jesam, naravno da razmišljam o nekim detaljima.

Ako si po zanimanju pedikerka, posao baš i nije išao, ali je išlo rađanje, prijavila si se za bit roditeljica odgojiteljica, pa imaš vremena objavljivat pizdarije na FB profilu Kristina – nokti, novi profil, a Grad Zagreb ti je za posao odgoja svoje djece davao plaću, pa postavljam pitanje:

Nije li neodgovorno plaćati za neki posao nekoga tko za to nije educiran za odgoj djece? Naročito što se radi o općoj lovi.

Naravno da ćete mi reći da je pitanje blesavo, jer tko može bolje odgojiti dijete od majke pune brige i ljubavi. I tu ste u pravu. Ali pitam ja dalje, jer sam pokvaren, A zašto onda monetizacija majčinske pažnje i ljubavi?

Ovih dana gledamo kako se skupljaju roditelji odgojitelji i kako protestiraju protiv ukidanja mjere, točnije protiv presušivanja izvora dotoka love u njihove džepove.  Pokvarenjak u meni, poučen životnim iskustvom pita se.

Sada čitam da će postaviti šator. Ako bude šator, gdje će biti djeca po ovoj zimi? U šatoru? Mislim da bi tu mogao nastati problem čak i sa našim ovako kilavim socijalnim službama. A kampiranje i dobivanje love ne ide. Osim ako nisi branitelj. Hoće li biti i plinskih boca, kao druga spontana i originalna ideja?

Poznajem cijeli niz obitelji koji imaju troje ili više djece. I sve štima. Ljudi rade, muče se, odgajaju djecu, tuguju i brinu kada su bolesna, korite baka servis ako ustreba, djeci ne fali ništa.

Ni roditeljima te djece. Čak ni radne navike.