Lijepo me odgajala majka.
Brižno, s velikom ljubavlju, Uvijek lijepo odjeven, čist. Učili me da se ne krade, da se mora govoriti istina, da se prijatelje ne smije cinkariti ni ogovarati, psovati se ne smije. Njene blage oči, strpljivost dok mi je objašnjavala, po sto puta, sve je to ostalo urezano u meni.
I onda je, desetljećima kasnije došao dan.
Županijski sud u Zagrebu. Ja optužen, pojma ni danas ne znam zašto. Nekakva poluspavajuća brkata baba iz DORH-a napisala je optužnicu koju ne razumije nitko živ, a da je optužnicu vidio neki od poznatih serijskih ubojica, odma bi me likvidiro, jer je moja bila deblja i veća.
Svjedočio je vještak određen od suda, njegovo vještačenje je bio zasnovano na činjenicama. Brojke su egzaktne, što je najbitnije niže od tržišnih. Posao koji je bio predmet vještačenja, u potpunosti je izvršen, po njegovoj izjavi vrlo kvalitetno, pa je još dodao da je on radio dugo godina takve poslove, ali po većim cijenama.
Svjedočio je i oštećenik, koji je izjavio da nema nikakva potraživanja od meneka. Svjedočili su i svjedoci optužbe koji su redom iskazali stvar kako se stvarno zbila, a što se u potpunosti poklapalo s mojim kasnijim iskazom. Kada je došao red na svjedočenje svjedoka obrane, ja sam predložio četiri, sutkinja je izdiktirala u zapisnik „Ovaj sud ne nalazi za potrebno ispitati svjedoke obrane“.
Pravda na hrvatski način
U pripremnom ročištu sutkinja je najavila tri ročišta, što sam jedva podnio, jer je advokat uzimao po pet tisuća kuna po ročištu, nije se naravno zamarao s pisanjem računa. Tri ročišta pretvorila su se u dvanaest. Šezdeset soma kuna. Plus tri za nekakvo jebeno kopiranje spisa.
Ključni dokument, koji je potvrđen od svjedoka optužbe kao vjerodostojan, a koji mene amnestira od krivnje, ona nije razumjela. Na moj prijedlog da angažiramo tumača za hrvatski jezik, koji će joj objasniti što unutra piše, opalila mi je kaznu od tisuću kuna, zbog nepoštivanja suda. Na moju reakciju Jeftino! drapila mi je još soma kuna. Onda se sjetila da predstavnik „oštećenog“ mora dati izjavu o potraživanju i pisanim putem. I opet, nema potraživanja. Pa još jedno ročište, još pet soma kuna. Bez računa se ne računa.
I onda je došao dan. Advokat me veselo buba laktom u bubrege i veli, idemo poslije presude proslaviti, on časti. Pitam se, od čega će platiti cugu. Valjda bu za ćevape i pivu imal.
Godina dana zatvora
Ušli smo, nismo stigli ni sjesti, ona meni drapi godinu dana. Godinu dana zatvora. Štete nema, pa nemam obavezu vratiti lovu ni oštećeniku, a ni uplatiti u proračun. Samo moram u zatvor na trpanje i guženje godinu dana. Nepravomoćno. Novinarska koza objavila je moju sliku i napisala ime i prezime i da sam lopov. Sitno dodala nepravomoćno. Jebem li joj mater, svaki puta kad naiđem na njen članak ili status na Twitteru.
Izašao sam van, na Zrinjevac i prvo što sam napravio, zaboravio sam riječi moje majke. Jebo sam sutkinji sve po spisku. I obitelji i užu i širu.
Onda i opet petaka soma kuna za pisanje žalbe Vrhovnom sudu. Tri jebene godine čekam poziv s Vrhovnog suda.
Dođe poziv VS i dođe suđenje. Opet petaka.
Tepisi s visokom florom, kad hodaš, škakljaju te po jajcima. Suci obučeni u toge. Šute i nadrkano gledaju dok sutkinja izvjestiteljica vrlo korektno i pedantno iznosi cijeli slučaj.
I onda nakon pola godine, dođe odluka u kojoj piše Presuda se ne temelji ni na kakvim dokazima, te se nalaže suđenje pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem. I bez tumača za hrvatski jezik, shvatio sam da su napisali da je koza izmislila slučaj i uništila mi život. I opet sam joj jebo majku.
A ja nisam tražio izmjenu sudskog vijeća. Ali, oni su vidjeli da je sutkinja koza.
I onda opet jebanje majke, šire obitelji, a onda sam prešao i na susjede.
Novo suđenje, nova serija petaka
Onda novo suđenje, nova serija od po pet tisuća kuna, vještak, svjedoci, sudac gleda, nekako kao da ne može vjerovati da je ova škvadra došla ga zajebavati prije no što ode na godišnji.
Pa se digne brkata baba iz DORH-a i kaže DORH se želi ispričati optuženom. Sudac je prekine, država se ne ispričava, ali nastavite slobodno, neće ući u zapisnik, optuženom će biti drago čuti.
Izašao sam kao slobodan čovjek, nakon šest godina pravosudne tragedije koja me zadesila, ne znam ni sam zašto. Trajalo je punih šest godina.
Izašao sam pred sud, pa sam odmah zaboravio nauk moje majke. I jebao sve i svima. I jebao i jebao.
Zbog uništenih šest godina života. Zbog prodanih stvari koje sam morao prodavati kako bih platio advokata. A sud mi je vratio 20.000 kuna, a potrošio sam 93.
Priznam, kad pomislim na te dane, kad prođem kraj suda, svaki puta jebem majku. Pravdi na hrvatski način.
I zato dragi moji, ja savršeno razumijem Zdravka Mamića (osim u dijelu o Miroslavu Škori).
I nije ništa rekao što onomad nisam govorio i ja. I sve je točno rekao.
Ma serem. I sada se sjetim i govorim isto!
