Prošla godina bila je godina raspodjela stolica. Dijelile su se stolice, usudim se reći, šakom i kapom, sudeći prema svemu onom tko je se u te stolice zasjeo. Prvo su bili parlamentarni izbori. Na stolice je sjelo podosta ljudi koji su u biti nenaviknuti na sjedenje u pristojnom okruženju, više im pristaje sjedenje na kamenu na nekakvoj livadi ili na panju u šumi. Kad su stolice razdijeljene, pristupilo se slijedećem krugu, a to je dogovaranje oko formiranja vlade. Ta faza bi se mogla slobodno nazvati političkom, ali vjerojatno i samo običnom korupcijom. U biti, nema tu puno iznenađenja. Kod formiranja saborske većine ne gleda se na političko uvjerenje, na političke stavove, nije to bitno, gledaju se vlastiti interesi, gleda se tko bolje može prodati svoju priču, tko je više spreman sagnuti se pod stol, potegnuti dim dva, ali tako da mu je pri tome cijelo dupe dostupno drugima.
To vam se mili moji na PornHubu zove Double penetration, skraćeno DP. Pazi slučajnosti…
Pa se onda pusti bijeli dim, novinarima Jutarnjeg lista javi se da je saborska većina dogovorena.
Bilo je to treće uzastopno pregovaranje Andreja Plenkovića o formiranju vlade.
Nikada kao do sada, Andrej Plenković nije bio ponižavan kao čovjek, kao političar, kao što je bio ponižavan nakon ovih izbora. Premalo osvojenih mandata da bi komotno ili makar uz neke napore sastavio većinu, značilo je samo jedno. Poniženje koje mora doživjeti prilikom sastavljanja saborske većine.
Za pregovaračkim stolom sjedili su Penava i Radić. Ispod stola bio je Plenković. Oko stola tipovi koji su kampanju gradili na vrijeđanju i omalovažavanju Plenkovića. Podnošenju kaznenih prijava, nazivali ga kriminalcem, izdajnikom, lopovom. A eto samo nekoliko dana od kampanje, još mu se ni njihova pljuvačka na licu osušila nije, njega, Andreja ispod stola, a oko stola stoje nekakva neobrazovana krkanska klatež, obrijanih lubanja, svi skupa jedva da bi skupili desetak razreda škole. I oni ga jebu. U mozak, a što ste vi mislili. U što? Plenković je skinuvši hlače, ostavši samo u tangama s tigrastim uzorkom, sastavio vladu. Osim svojih budala na koje smo navikli još iz prošlog mandata, u vladu je kao rezultat pregovora ispod stola, morao staviti i neke do sada široj javnosti nepoznate budale, koji su postali ministri u Vladi Andreja Plenkovića. Pregovorima u stilu DP.
Čim su u te fotelje zajeli svakojaki tipovi, došlo je vrijeme nove podijele novih fotelja. Onih u Europi. Ali ove eurozastupničke fotelje u ovoj priči nisu bitne. Ionako u tu Europu šaljemo političare s kojima ne znamo što bi. Doma perspektive nemaju, pa ajde onda, šalji ih u Europu, nek tamo smetaju. A tamo ne smetaju. Jer velika većina zemalja postupa upravo tako. U Europu šalje tipove koji doma smetaju, s kojima ne znaju što bi. Pa je Europarlament u stvari egzil lijevih smetala. Lijeve desne i te nekakve zelene orijentacije. Bitno je da su se dijelile one velike fotelje, fotelje koje znače pravu vlast, mast i utjecaj. Fotelje koje je Andrej sanjao godinama, jer oduvijek je znao da je fotelja predsjednika Europske komisije njegova. Crveni stol od mahagonija, debela crna kožna fotelja, zastava EU koja stoji kraj stola. Baš kao da je sve to napravljeno za njega. Godinama je radio sve, ali baš sve da sjedne u tu fotelju. Ili makar da sjedne negdje u blizinu, onako, da barem može bacati sjenu na tu fotelju. Pa se jednog dana lagano uklizati u nju.
Fotelje su podijeljene, čak ni pod stol nije morao ići ovaj puta. Jer ga niko ništa nije ni pitao. Izbori za europsku komisiju napeto su se pratili u Slavoniji, Zagori, Ravnim kotarima, Lici i Imotskoj krajini. Krajevima koja se kunu u Andreja Plenkovića. Krajevima u kojima žive kako žive, ali opet, Andrej im je sve.
I opet je Andrej ponižen. Ni spomenuli ga nisu pri razmišljanjima o sastavu EK. Čak je u EK ušla i nekakva Kaja, ma sva nekakva isprana i apšisana, neko šilježe, nema je što ni vidit, a on, kus muškarca, ušao nije. A tako se trudio.
Oda su izabrali Milanovića, ta fotelja se popunjavala samo formalno, jer pravog kandidata nije ni bilo, nekog to bi moga stati na megdan Milanoviću, pa da se s njime pobije. Sama nemogućnost nalaženja kandidata koji bi se suprotstavio Milanoviću, za Plenkovića je bilo poniženje. Vodiš stranku s par stotina tisuća članova, a nemaš jednog jedinog jebenog kandidata koji će osvojiti barem trideset posto u drugom krugu. Sve ono što se u HDZ-u događalo nakon predsjedničkih izbora predstavlja poniženje za Andreja Plenkovića. Kritike sa svih strana radi lošeg odabira kandidata, otvoreno odupiranje ministra Butkovića, znaku su samo jednoga, Plenković je načet. Ponižen. Čak se i Hrebak počeo udaljavati od Plenkovića, polako, mišjim korakom, ali udaljava se.
Onda se pojavila snimka ministra Dabre. Pa se pojavile slike, pa se pojavila snimka. Snimka tipa koji bi još danas naplaćivao kazne za krivo parkiranje u Otoku u Slavoniji, posao koji je radio sve dok nije postao ministar, a ministar je postao upravo radi Plenkovićevog klečanja pod stolom. Pregovorima u stilu DP.
Uvjeren sam, da Plenkoviću svaki put kad ugleda kojeg ministra iz kvote DP-a, kroz glavu proleti klečanje pod stolom u vrijeme sklapanja parlamentarne većine, dok se Penava i Radić zadovoljno smiju, sjedeći za tim stolom.
Onda su izabrali Trumpa. Tipa koji je jednim telefonskim razgovorom u potpunosti srušio sve što je Plenković, bezrezervno slušajući briselske činovnike, provodio u Hrvatskoj. Život Hrvata podredio je višim ciljevima, ratu u Ukrajini. Sve, svaki njegov govor, svako njegovo obraćanje bilo je vrijeđanje političkih neistomišljenika prozivkama da su ruski sluge. Putinofili, rusofili, kremljofili i svakakvi još fili samo se mijenjao prefiks, obavezno vezan uz Rusiju. Ukrajina mu je bila u srcu, a Hrvatska u novčaniku. Pitao sam se par puta, jel on premijer Hrvatske ili Ukrajine.
Danas su se u Zagrebu susrela oba premijera Ukrajine pic.twitter.com/CVgpUOJjPy
— Spectator (@SpectatorHR) January 29, 2025
Ovih dana trebali bi početi pregovori o miru.
Pregovori.
S jedne strane je Rusija, koja je agresor i angažirana u ratu, tamo su joj vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana tamo je i naoružanje.
S druge strane su Amerikanci, koja je financijer, tamo su im ukrajinski vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana.
Pregovori trebaju početi prvenstveno iz razloga što Amerikanci više novaca ne daju. Za vojnike im se više-manje jebe. Pa nisu to njihovi.
I odjednom, nije više uputno Putina i Kremlj zgodno u Saboru uspoređivati s mrskom Dalijom Orešković, a Boga mi ni s mrskom Mirelom Ahmetović. Putin će vjerujem, postići mir, koji će prvenstveno odgovarati njemu. Amerikanci izlaze iz rata, novaca više nema, pogibije ukrajinskih vojnika sada nema tko financirati. U Europi je nastala panika, Zelenski traži osnivanje europske vojske. Nadnacionalne. Svaki onaj političar koji se založi za to, posve sigurno može računati da na slijedećim izborima neće biti izabran. Jer, nikome se ne ide na Ostfront, nikome se ne šalje djecu na megdan Putinu. A kaj to znači uopće Europska vojska? Da li je to nad NATO, nad EU, da li bi vojsku osnovale sve zemlje članice? Lijepo je to znati.
Kao što je lijepo znati da Europa ima 750.000.000 stanovnika, od kojih u Europi živi 110.000.000 Rusa. Europa ima malo više od deset miliona kvadratnih kilometara, a samo Rusija u Europi ima tri miliona i šesto tisuća kvadratnih kilometara. Pa pitam, koja Europska vojska?
U cijeloj toj kakofoniji, pojavio se jedan glas. Glas čovjeka koji je sam sebe vidio kao kandidata za sve, ali to je bila njegova intimna tajna, nitko drugi ga kandidatom vidio nije. Pa niđe prošao nije. Andrej Plenković je izjavio: Europa treba posebnog izaslanika za Ukrajinu kojeg bi poštovala i Moskva. Priznam, nisam vidio tu izjavu, samo sam je pročitao, nisam vidio je li dok je to govorio, prstom pokazivao na sebe. Jer, znam, što god on radi, radi prvenstveno radi sebe.
Pa bi umjesto Andrej Poniženi, postao Andrej Pomiritelj, Andrej Posebni (izaslanik). Ima on skoro sve uvjete. Prvi u svijetu je njegov ministar javno nazvao Putina ratnim zločincem, a da još nije bila podignuta ni optužnica, a o nekakvom suđenju nema govora. Njegov se ministar vrlo pametno, pohvalio iznosom od preko dvije stotina milijuna eura oružja poslanog Ukrajini, samo pola sata prije objave razgovora Trumpa i Putina, razgovora koji je u potpunosti doveo do obrata situacije.
Kakav je osobni, financijski motiv tolikog Plenkovićevog angažmana oko Ukrajine? Pričam o lovi, da budem jasniji.
Kakav je osobni, financijski motiv tolikog Plenkovićevog angažmana oko Ukrajine? https://t.co/kX55kYuhcb
— Spectator (@SpectatorHR) October 7, 2024
Hrvatska je dobro ispraznila svoja vojna skladišta isporukama naoružanja Ukrajini. Učinila je sve što je Europa tražila. Čak je zatajila i porijeklo drona koji je pao u sred Zagreba. Kad je bila prilika, masno je pljunula na Kremlj i na Putina.
Toga smo svi svjesni. Svjestan je i Putin. I on posve sigurno neće dati da predsjednik vlade zemlje koja je bila u mnogim stvarima veći Ukrajinac od Ukrajinaca bude bilo kakav posrednik. Jedini tko nije toga svjestan, je Andrej Plenković.
Ali, ako tu i ne prođe, šanse za Plenkovića su još uvijek velike. Ukrajina je radi rata, suspendirala svoje predsjedniče izbore. Zelenski je predsjednik izvan mandata. Bumo rekli, u slobodno vrijeme. Mnogi Ukrajinci zazivaju da se konačno održe izbori, a sada to traži i Amerika.
A u Hrvatskoj se pitaju je li Andrej Plenković premijer Hrvatske ili Ukrajine.
Tko zna, možda postane i predsjednik Ukrajine? Poznato mi je nekoliko slučajeva da su premijeri postajali kasnije i predsjednici. Poznato je i vama, kaj ne?
Siguran sam da je i njemu to poznato. Vrlo dobro poznato.
