Granice među državama postoje između ostaloga i zato da bi se povremeno mijenjale, ovisno o volji budala koje su na vlasti. Naš kontinent, Europa u samo sto i osamdeset godina doživio je ogromne promjene. Brojne državice nestale su, a ogromna Austrija pretvorila se u teritorij malo veći od poštanske marke. Jugoslavija je nestala, raspala se na male države, proces posve suprotan onom iz devetnaestog stoljeća kad su se države u srednjoj Europi ujedinjavale, milom ili silom. Italija se smanjila, oteta joj je Dalmacija, otoci uz hrvatsku obalu i Istra.
Od zadnjih velikih promjena granica u Europi prošlo je oko tridesetak godina, a zadnja promjena je bila pred osamnaest godina kad je stvorena Kosovo Republjik.
Cirkus je da danas tipovi koji slave Hrvatsku kao svetinju, verbalno iskazuju ljubav prema njoj, istovremeno veličaju idiota koji je potpisom pera u Rimu, Italiji darovao krunske dragulje, Istru, Dalmaciju i otoke, a proklinju onoga koje je to vratio u krilo Jugoslavije. Pri tome ih, kao ljude koji preziru i mrze sve što stignu, ne smeta što je taj darovatelj, a u biti veleizdajica, uopće nije rođen u Hrvatskoj nego u nekakvoj pripizdini u nekakvoj Bradini u sred Bosne. Bosanac koji je unakazio Hrvatsku. U svim pogledima.
Svjedočili smo činjenici da se predsjednik hrvatske vlade pune dvije godine ponašao kao da je predsjednik ukrajinske vlade
Od zadnjih velikih promjena granica u Europi prošlo je oko tridesetak godina, a zadnja promjena je bila pred osamnaest godina kad je stvorena Kosovo Republjik.
Ondak je počelo u Ukrajini, prvo aneksija Krima, pa se malo onako prividno mirovalo, a nije, da bi se krvavo zaratilo. Ruski agresor sporo, ali uporno napreduje prema srcu Ukrajine. Osvojio je već skoro četvrtinu teritorija Ukrajine. Europske države. Rat je pokucao na vrata Europe. Europljanima, kojima su od straha ispale oči iz duplje, rat u Ukrajini postala je glavna preokupacija. Svjedočili smo činjenici da se predsjednik hrvatske vlade pune dvije godine ponašao kao da je predsjednik ukrajinske vlade, cijela mašinerija u Saboru bila je podešena tako da se sve neistomišljenike proziva izdajnicima, rusofilima. Rusija je našoj politici postala glavni neprijatelj, potisnula je i inflaciju, i loše zdravstvo, i nefunkcionalnost pravosuđa, i loš život građana. Samo Ukrajina i Rusija. Padale su teške riječi, vrijeđalo se one koji su upozoravali da smo mali, da smo geopolitički nebitni, vojno kilavi, pa da se ne petljamo. Junaci su pumpali tenzije u Saboru, izgledali su kao da će sutra jurišati na ruske linije i pogibati sa uzvikom Slava Ukrajini na ustima, a kad je trebalo jurišati na srpske položaje, nije ih bilo. A oni kojih je bilo, e većini od njih, ratni putevi su nepoznati.
Oni bezveznjaci koji su, poput našeg ministra vanjskih poslova izletjeli s izjavom da je Putin ratni zločinac, iako nema nikakve presude o tome, u svojoj maloumnosti ne shvaćajući da takvim izjavama koje daju u ime države, tjeraju vojne planere u Rusiji da određuju primarne ciljeve za napad u Hrvatskoj, doveli su Hrvatsku kao državu na vrlo visoko sedmo mjesto na ranglisti neprijatelja koju su napravili u Kremlju. Ako zagusti, oni će otići, kao što su otišli i prošli put kad je zagustilo. I vratiti se slavodobitno kad zavlada mir. Pitanje je ovaj put, hoće li se uopće imati kuda vratiti.
Ondak je došao Trump. Znali smo još od njegovog prethodnog mandata, a i o onome što se događalo nakon toga, da ima neka tajna veza, njome čovjek sebe veže, kada bira sebi put, između Trumpa i Putina. Nije trebalo dugo, tajna veza se pokazala javnom. U bjesomučnom mahnitanju Trumpovom, iz njegovih ispada saznali smo puno. Jako puno, a ništa od toga nije lijepo. Tip koji je na čelu apsolutno najjače vojske na svijetu, radi što mu se poželi. Prvo ono mahnitanje s carinama, skoro svakodnevno mijenjanje stava o ratu u Ukrajini, sa samo jednom konstantom, on novce ne da. Nek ih da Europa. Iz svog džepa. Još k tome, nek Europa izvoli povisit postotak izdvajanja za vojsku na ogromnih pet posto proračuna. I nek kupuje oružje. A oružje proizvodi tko?
Pa Trump. Stvari su postavljene po onoj Kadija te tuži, kadija te sudi.
Prvo je, davno prokušanom nacističkom metodom blitzkriega, preuzeo Venezuelu, praktički postavši diktatorom Venezuele, koja je postala njegov pješčanik u kojem se igra. Tko je slijedeći, sa zebnjom se pitamo. Kolumbija, Kuba, Grenland? A što ako mu se poželi imati baze u toplom moru Mediterana, pa naprosto izjavi, Mi moramo imati Istru, kao našu bazu? Nema nikakve logike u tome. A koji njegov potez do sada je imao bilo kakvu logiku? Pa otme Istru, po tko zna koji puta, matici zemlji? Tko mu što može? Podsjeća me Trump na one seoske đikane koji skinu cipelu i čarapu pa se zalete i palcem opale u loptu koja leti, a nitko živ ne zna kamo. Sve je na vlas isto osim što je Trump đikan koji je rođen u gradu.
Polako ali sigurno, situacija u odnosima SAD i Europa se špičila. Europa se posve svjesno, desetljećima gurala u podčinjeni položaj i u ovosnost o Americi. I onda je došao Trump. I počelo je špičenje. Svakim danom sve više. Politički dibidusi, moralne ruine koje su sada na čelu Europe, nikako ne mogu izgovoriti, u stvari, ne mogu ni pojmiti jednu, možda najbitniju činjenicu.
Europa je u hladnom ratu s Amerikom. Trump Europi radi što mu se prohtije. Kako mu se prohtije. Poput opakog silovatelja koji se iživljava nad žrtvom, pa joj radi što mu se prohtije.
A prohtjelo mu se imati Grenland. A Europa nema rješenja. Stisla se ko janje za klanje. Europa i njene međe, njene granice… Europa je postala samo međica. Između pizde i guzice. S jedne strane silnik otimlje dio Ukrajine, s druge strane silnik otimlje Grenland. S jedne strane Putin, s druge strane Trump. A europa je u sendviču. DP. Ali ne Domovinski pokret, nego Double penetration, a to mu dođe na isto. Jebu te gdje stignu. Europa je danas samo između pizde i guzice. I dugo dugo će tu i ostati, onako industrijski okljaštrena, energetski zahtjevna, a energetski kilava, ovisna o energentima. A pod valom zelenih politika odrekla se velikog dijela svoje energetske autonomije. A emisija CO2 se nije smanjila, jer su se izvori, proizvodnja europskih kompanija, samo preselili u Kinu. Što to znači, strah me i pomisliti.
Europa je uporno činila sve da se dovede u položaj u kojem je. I nema niti političke snage niti ideje, niti strategije kako prevladati ovu situaciju. Europa je činila sve, vrlo temeljito i vrlo dosljedno da jednog dana sama od sebe nestane s političke karte svijeta. Trenutačno vodstvo pak čini sve da tu agoniju ubrza. Ne bojte se, neće biti dugo. Samo jako bolno.
