Poznam više od nekoliko esdepeovaca. Čak puno više od nekoliko. U stvari, kad malo bolje razmislim, pa veliki dio života krećem se među ljevičarima. Neki od njih su članovi. Mnogi od njih nisu članovi. Neki od njih više nisu članovi, jer, otišli su od sramote. Neki su izbrisani. Izbrisale ih Berine i Grbinove čistke.
Neki od njih su se čak i vratili. To su optimisti, a ne bave se jedrenjem, a imaju i previše godina da bi jedrili u klasi optimist. Jedini koji nikako ne uspijeva u povraćanju u esdepe je Gordan Maras, koji je kažu mi, do sada ispunio šezdeset i tri pristupnice. I niko ga ne doživljava.
Članova stranke je malo. Jako malo. A opet, previše kakva im je stranka. Nekad je moja, dok sam još bio član, organizacija brojala nešto sitno preko 300 članova, sada ih navodno ima stotinjak. Koliko god malo bilo članova, još je manji utjecaj stranke u politici i u društvu. A među članovima ugled Siniše Hajdaša Dončića je minoran. Možda bi mu to netko trebao prinesti pažnji.
Ovih dana, svakako, previše za moju ukus i poimanje morala, svako malo iskače Siniša Hajdaš Dončić. Daje izjave. Sve nešto i istom stilu.
Ja bih te njegove izjave nazvao auto motivacijskim govorima, vrlo vrlo lošim, ali auto motivacijskim. Ili motivacijskim govorima u pokušaju motiviranja samog sebe. A ne ide…
Ko ono, kad u Ždralove dolazi na prijateljsku utakmicu Real iz Madrida, pa trener u svlačionici svojim samouvjerenim nastupom pred, od straha zasranim nogometašima – amaterima drži vatreni govor, pojašnjavajući kako će ih nakantatni, ko Panta pitu. A oni mrtvi od straha. Oni obamrli, šumi u ušima, a budala vergla i vergla. Objašnjava im kako su sigurni pobjednici.
To vam je ko u onom vicu: Čovjeka strpali u ludnicu, jer je bio uvjeren da je zrno kukuruza i strašno se bojao kokoši, da ga ne pojedu. I nakon par mjeseci, nakon svakodnevnog ispitivanja što je on, jedno jutro konačno kaže: Ja sam čovjek.
Puste oni njega van, kad eto ga zadahtanog izbuljenih očiju i pokazuje rukom na livadu i dahće Ko Ko Ko… Kokoš.
Pa dobro, što si ti? Čovjek odgovara on. Pa eto, znaš da si čovjek, a ne zrno kukuruza. Čega se bojiš? Ja znam, ali ne zna kokoš…
Svi znaju, svima je sve jasno jedino Hajdašu Dončiću nije. Više ga je teško slušati, čak i nije više dobra zajebancija.
Tužno je. I tako, svakome tko želi slušati, ali i onima koji ne žele slušati, Siniša Hajdaš, ali i Dončić pričaju uvijek istu priču. Zoran Milanović je gotov. Ma gotof. Ništa. Nema ga. Zoran Milanović je politički mrtav. Ne postoji.
Danas sam se zabunio i upalio radio, čuo ga kako govori.
Dakle, Zoran Milanović je Aorist. Završava na h, ništa, ništa, smo, ste, še. Prošlo svršeno vrijeme, kaže nam gramatički educirani Siniša.
E, pa druže Siniša da je Vama kažem.
Zoran Milanović i kad bude bivši, u svim oblicima, imati će karizmu kakvu Vi druže Siniša nikada imati nećete. Što je još gore, imati će karizmu kakvu Vi druže Siniša ni pojmiti ne možete da može biti. Neshvatljiva Vam je beskonačnost njegove karizme u odnosu s Vašom karizmom oštećene keramičke pepeljare prepune čikova na stolu u nekakvom zagorskom pajzlu.
Duboko shvaćam Vaš bezizlaz i nemoć, Vaše uvjeravanje samog sebe, pumpanje samopouzdanja s punim gaćama. Jer to je karakteristika ljudi koji ne znaju, a dospjeli su nekom zabunom, nekim teškim zajebom na mjesto gdje nipošto ne bi smjeli biti. Karizmu Zorana Milanović doživjeli smo ne tako davno, pred samo pola godine, a i sada se sjećam Vašeg ozarenog lica u Tvornici, jer ste jedino Vi bi uvjereni da je to Vaša pobjeda. A na Vašu žalost, nitko išli skoro nitko Vas nije ni uočio tamo.
Nije samo Vaša povlastica vući katastrofalne kadrovske poteze. Ljude koji su izborni gubitnici ili čak i direktni krivci za gubitak gradova, imenovati nekakvim povjerenicima za druge gradove. I za Zagreb ste odredili povjerenika, čovjeka koji je ako ne glavni, onda svakako veliki krivac za gubitak Rijeke. A kako se hvalite na puna usta, u Zagrebu ste pobijedili. Nešto tu nije logično. Možda Vama i nekolicini potkapacitiranih, ali vrlo dobro plaćenih poslušnika koje ste skupili oko sebe, jest. Ali oni ionako nisu bitni. Oni su ionako ekipa koja je prisna i odana svakom predsjedniku.
U HDZ, u kojem ste vi, kao predsjednik SDP-a bili vrlo agilni član, takve nazivaju Njonjo.
Osim Vas, katastrofalne poteze vukao je i Zoran Milanović. Jer, kako uopće objasniti činjenicu da je upravo Vas imenovao ministrom? A opet, evo ga. Tu je. I Vi ste ipak tu.
Hvalite se da ste prijatelj s Aoristom. Prijateljstvo je jako teška riječ. Tisuće tona teška. I ne koristi se olako. Prijatelj nikad neće javno u jednoj rečenici reći za nekog da je prijatelj, a u drugoj da je on za SDP prošlo svršeno vrijeme. Prijatelj se nipošto neće okružiti neprijateljima, deklariranim neprijateljima, svog prijatelja. Prijateljstvo je teška riječ, koju Vi koristite površno i paušalno, kao i ostale Vaše izjave što su olake i paušalne.
Svjestan sam Vašeg straha od same pomisli na mogućnost da se Zoran Milanović, onako nepredvidljivo, obrati članovima SDP-a. Ma samo da im kaže Dobar dan. I da, jeste li svjesni da mu bi mu odzdravili samo oni, članovi, odzdravilo bi mu milion i dvije stotine tisuća ljudi, onih koji su mu poklonili glas i povjerenje, gospodine Hajdaš Dončiću. Brojka koju Vi samo sanjati možete.
Da Vas, kao stariji, a svakako i puno iskusniji, poučim.
Zoran Milanović će biti prošlo svršeno vrijeme, kako za SDP, tako i u politici, samo onda kad to odluče građani. Kad ga građani u svojim glavama počnu doživljavati prošlim svršenim vremenom. Kad jednog dana kažu Bijaše neki Zoran Milanović. A ne kada to Vi proglasite. Vaši pokušaji imaju samo dva efekta. Izazivaju podsmijeh i nostalgiju za vremenom dok je Milanović bio na čelu SDP-a.
Ali puno puno vremena do tada će proći. Posve dovoljno da se Vas, srećom nitko neće sjećati. Čak ni u SDP-u.
Puno je u meni asocijacija dok ovo pišem. Možda je najbolje. Ali vrlo pažljivo, možda čak i nekoliko puta, pogledati što jedan istinski roker, Dubravko Ivaniš Ripper kaže o Miši Kovaču, jer, vrijeme je pogledati se u ogledalo.
