Osam kamera, šest radara, 12 senzora, superprecizni GPS. Osam kamera, ej osam! Pa to je više no što HRT ima u svojim studijima i na koje snimaju Peru Maldinija. Tih osam kamera, dvanaest senzota, GPS i čest radara, sve je to potrpano u malešan prostor. Doduše, ja sam vidio i izvedbu sa sedam radara. Ali o tome kasnije.
Sva ta čudesa nagurana su u, kako sada stvari stoje, Robotaksi. Što je robotaksi, nemam pojma, ali znam što bi trebao biti. Autonomno vozilo kaj vozi putnike po gradu. Činovnike, sponzoruše, nadrkane mlade biznismene, kumice na plac u ranim jutarnjim satima. Zavališ se, stvar vozi kamo zatražiš.
Šofer u taksiju ne bazdi na lukac, ne psuje, ne telefonira. Jerbo ga nema. Veliki displayi, pa se putnici mogu zajebavati na Internetu dok se taksi probija kroz gradsku vrevu s mjesta A na mjesto B. Kumice mogu pogledati najnovije vijesti s burze i pratiti kretanje dionica na Zagrebačkoj burzi. Fufe i sponze mogu opalit dva tri statusa na Instagramu, s obavezno napučenim usnama što podsjećaju, da prostite na kokošji šupak. Mogu opaliti i selfie čučice, pa poslati nekom svom musteru, bez imalo krzmanja jer nema Filipinca da se oblizuje i mljacka dok ih gleda u retrovizor. Zamišljeni i samo sebi važni biznismeni mogu se opustiti kopajući nos, pa raditi kuglice, jerbo se ne vide izvana, radi zatamnjenih stakala. Dečki iz kvarta će svakako opaliti koji grafit, a možda čak i kosturom urezati svoje ime na zicu, da se zna da su bili tu. Da su zapišali.
U biti, jako je dobra stvar taj robotaksi. Baš mi se čini da je upravo primjeren Hrvatima, kulturnom narodu, naprednom. I nadasve bogatom.
Isto to misli i Andrej Plenković, predsjednik od udruge bezveznjaka kolokvijalnog naziva Vlada Republike Hrvatske. Trudijo se on jako, nazivao, moljakao, vabio babu Uršu da mu da, ljupko se smiješio, strastveno je gledao kroz poluspuštene kapke, gledao ne pohotno, ko što gladni čovjek reš pečeno prase gleda, sve dok se nije umilostivila i dala mu. Naravno, ne ono što ste vi prostaci mislili. Dala mu je dopuštenje da Mati Rimcu isplati 179,5 miliona EUR-a. Brojkama 179.500.000 EUR. Eurocentima 17.950.000.000 Eurocenti. Naših novaca. Znala je baba Urša da Hrvatskoj taj novac i nije nešto. Da nam ne treba. Bolnice sređene, škole i vrtići uređeni, državni starački domovi na svakom koraku. Dugovi veledrogerijama podmireni. Hrvati za razliku od ostalih Balkanaca, ne kopaju po kontejnerima. Penzioneri žive luksuznim životom. Pa ajde, daj mu tih pišljivih sto osamdeset miliona kuna.
Pa je država za razvoj robotaksija isplatila 179,5 miliona EUR, bespovratno, naravno, firmi P3M. što svakako treba razlikovati od 3PM. Firma je P3M, a novac je otišao u 3PM. S tvrdo Č.
Jerbo, Plenković je, osim što je od prve shvatio da Hrvatima za punu sreći fali još samo robotaksi, znao je da je Mate Rimac potomak jedne fine obitelji. Pa i oca mu zna. Otac mu je podosta poznat, kako u poduzetničkim tako i pravosudnim krugovima. Dok ovo pišem, otac je ponosni vlasnik zatvorske presude zbog gospodarskog kriminala. S trenutnim boravkom u Bosni, naravno. A hrvatsko pravosuđe stoji na granici sa solenkom u ruci i čeka da mu stavi soli na rep.
Svakako je u Hrvatskoj neisplatljivije biti Bosanac i Hercegovac, baviti se biznisom u Hrvatskoj, varati, krasti, pogodovati, podmićivati, pa se onda skrasiti u zavičaju. I uživati u blagodatima ukradenoga blaga.
Osim toga, oni su kolege. Pa i Plenković je bio na čelu u to vrijeme još uvijek pravomoćno, osuđene kriminalne organizacije. Ko će kome nego svoj svome? Znao je Andrej, jer smo znali svi mi, da će stari Rimac udariti petama vjetra i veselo nam mahati s granice u Pasićima, kad dođe vrijeme da ide i zatvor.
Pa mora se za koleginog malog pobrinit, kad otac neće biti tutek. A što je bijednih 180.000.000 EUR? Ništa, samo 400.000 prosječnih mirovina u vrijeme isplate bespovratnog poticaja. Sitnica.
A Mali je rekao, ako ne uspijem provozati robotaksi, ja ću novac vratiti. U što naravno, svi mi jako vjerujemo. Robotaksija nema. Nema ni povrata love. A rok je da robotaksi bude na ulicama Zagreba do 2026. Još pola godine. Moglo bi se desiti da Rimac dovuče robotaksi, postavi ga na ulicu i nek tamo stoji. I ne mora voziti, jer, na ulici je. I novac ne mora vratiti. Prva vožnja, kad sam ustanovio da robotaksi ima sedam radara, šest ugrađenih, a i Plenkovićev radar, završila je debaklom. Auto nije htio voziti. Pa ga je neki tip vozio na daljinski upravljač, ko one autiće kaj se na Temu kupe za devet EUR.
Sve to nije smetalo zlatnog donatora Andreja Plenkovića da svoj radar smjesti u kabinu. A i Tomašević je vidio priliku, pa se i on uguro. Pa je reko da je bolje nego onaj njegov ružni biciklin.
Dva tipa, vlasnici dvaju najvećih proračuna, državnog i zagrebačkog, svršavali su od sreće tog lipanjskog dana prošle godine, gledajući poput telaca kroz staklo na stropu Šarene Laže. Pa što je stotinuosamdeset miliona EUR za taj osjećaj sreće? Ništa!
Mate Rimac je trebao do 1. travnja dati dokaz o testiranju 60 prototipova robotaksija, no do danas nije pružio nikakvu potvrdu o postojanju tih vozila, a ni dokaze o obavljenom pregledu za ta vozila. Produžio si je sam rok do listopada. Ove godine. Nikog nije ni pitao. Niti se ko živcira. Ionako smo svi znali da je ta lova bačena.
A zakaj i bi bilo kaj vratil? Ima superbrzi auto, s kojim se obijesno vozi centrom grada, premašujući brzinu čak za osamdesetak kilometara. Do Bosanske Gradiške ima od Zagreba 136 kilometara. Rimac je tamo svojim autom za dvadeset minuta. I novac ne mora vratiti. Niti će ga vratiti.
A Hrvati će biti ponosni. Jer u dvije godine vjerovali u šarenu lažu, koja će se raspuknuti poput balona od sapunice.
Ali ne valja gubiti nadu, uvijek će biti novih i novi projekata za izvlačenje love, bez efekta, kao što je sada recimo Projekt Slavonija.
Jer, mi smo bogato društvo. A kad djeca i budale imaju para, kramari trguju.
