U Dugom Selu se snima film. Zove se Utakmica.
Mogao bi biti triler. Na nekakvom stadionu, tribine prepune, u 56 minuti, u međusobnom sudaru glavama, ozlijede se dva najbolja igrača iste momčadi. Napuštaju igru. Njihov manager, skrbitelj, brižno ih vodi u svlačionicu. Ali, čim su zamakli iza ugla, trčećim korakom sva trojica ulaze u klupsku blagajnu, provaljuju u sef i odnose stotinjak miliona kuna. Pred stadionom ih čeka jedan bilmez nauljene tikve, oni ubacuju novac u njegov automobil i vraćaju se u svlačionicu, sve je trajalo par minuta. Sutra se više toga neće ni sjećati. Da bi prikrili tragove, razilaze se, igrači odlaze u Europu, bilmez masne tikve u Rusiju, a manager u Bosnu, na koju je jako ponosan.
Mislim da se ipak neće snimati kriminalistički film o domoljubima lopovima kao glavnim junacima.
Snima se film o hrvatskim braniteljima.
Film je trilogija.
Trilogija vam znači, da kad imate jako puno za iskazati, svu dubinu svoje umjetničke duše, pa snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate, snimate.
Pa nabubate građu za tri filma.
Ako vam još nije jasno, trilogija je Kum, sva tri filma čine trilogiju.
Tužno mi je i bolno spominjati Kuma u ovom članku u kojem se radi o Jakovu Sedlaru i njegovim „filmovima“.
Skoro pa jednako mi je tužno pročitati ime Armanda Assantea, nenadmašnog Ceasara Castilla, u istoj rečenici sa imenom Jakova Sedlara!
Sjećate li se Beautiful Maria of my soul, Mambo Kings? Onog prekrasnog opuštajućeg osjećaja dok vas miluju zvuci glazbe i Assanteovog glasa?
A sjećate li se one jeze pri gledanju negledljivih Sedlarovih filmova?
Pa si mislim, kakvo je to okrutnom igrom sudbine spojen Armand Assante sa Jakovom Sedlarom?
Spojen je voljom, Sedlaru donedavno omrznutog HAVCA. Koji daje lovu za te negledljive stvari koje snima taj Jakov.
Pa će se tamo po filmu malo motati Assante, koji će vjerojatno glumiti Miju Crnoju, ili ne znam Tomu Medveda.
[stextbox id=’alert’ ccolor=’f7f2f2′ bgcolor=’f7f2f2′ cbgcolor=’f7f2f2′ bgcolorto=’f7f2f2′]Kako bi se odma na prvu shvatilo da sa tim stvarima nema zajebancije, jadni, sada već olinjali Assante, ispaljuje ko iz topa novinaru „Ja volim Hrvatsku“, hvaleći se pri tom da su to prve riječi koje ga je naučio Sedlar.
Valjda će slijedeće naučiti „Kupujmo hrvatsko“, pa će sa Tuđmana otići kući sa svim hrvatskim što je kupio u Hrvatskoj. Milka čokoladom.
Generacije i generacije stranaca koji su dolazili na ove prostore, prvo su naučili prekrasne hrvatske riječi kurac, pička, jebanje i hvala. A mi smo se svi savijali od smijeha dok su to izgovarali u svim mogućim prilikama.
Nema više toga! A-a, prošlo je vrijeme vesele jebačine.
[/stextbox]Došlo je vrijeme digniteta. Pa Armand Assante voli Hrvatsku. Kasno Marko na Kosovo stiže.
On voli Hrvatsku u vrijeme kada se Hrvati sve više srame nje…
Jakov Sedlar je dugogodišnji mrzitelj svega i svačega. Najviše je mrzio HAVC.
Uopće me čudi, kako taj čovjek ima lijevu ruku. Zašto je nije odrezao i bacio sa Mosta slobode u Savu, pa odpluta uzvodno? Do Krškog.
Kao što je Sava leševe iz Jasenovca nosila uzvodno, do Zagreba. U Sedlarovom filmu!
Ali vremena se mijenjaju, pa je Hribara na čelu HAVCA, radi kojega je Sedlar padao u afan, zamijenio Daniel Rafaelić.
Filmski publicist, evo, napisao je knjigu „Kinematografija u NDH“
Što ga je u istom trenutku kvalificiralo da postane ravnatelj HAVCA. Da sam na pravom tragu, googlanjem sam shvatio da je on najbolji izbor.
Jer, jako ga hvali Markićkin portal Narod.hr
Općenito domaći filmovi, vrlo, vrlo velika većina filmova je totalno negledljiva., naravno osim filmova Brešana , Grlića, Vorkapićke i još nekolicine, ali to nije Sedlarovo društvo, te njihovo financiranje predstavlja čisto bacanje love u vatru.
Skoro pa gospodarski kriminal. Ma još gore.
Ono, kad namjerno sjebeš lovu, da ne daš nekome kome je uistinu potrebna…
Pa je taj autor knjige o NDH, dao lovu ljubitelju lika i djela svega što je vezano uz NDH.
Nanjušili se vuci.
Jedini je zajeb, što mu je dao lovu ne za film, nego za trilogiju, tri filma boktemazo.
