Moja susjeda, gospođa Marija, umirovljenica je. Već petnaest godina je u mirovini, nakon punih trideset i pet godina grbljenja i rada. Mirovina, ona obiteljska joj je sedamsto EUR, što znači da je do smrti supruga gospođa Marija dobivala nekakvu crkavicu. Za trideset i pet godina rada. Polovicu svog radnog staža gospođa Marija provela je radeći i gradeći Republiku Hrvatsku, popunjavajući davanjima i otimanjima iz svoje plaće ovo u čemu sada živimo.
Rok uporabe se skraćuje
Valja priznati da je pola svog radnog vijeka gospođa Marija radila u onoj mrskoj državi, a iz plaće su joj uzimali i gradili stanove, bolnice, škole, tvornice, ambulante i domove zdravlja. Ova sadašnja država bolja je od one mrske. Jer ne otimlje novce da bi gradila bolnice, domove zdravlja i ambulante. Otimlje radi otimanja.
Kako godine idu, gospođi Mariji se nekako skraćuje rok uporabe, upravo kao i vama i meni. Sve češće pobolijeva, što i nije loše, nije joj dosadno, jer dane provodi u naručivanju i uživa u blagodatima dugih rokova za preglede u bolnicama. Kad nije kod svog liječnika na Internetu traži privatne klinike i naziva raspitujući se o mogućnostima pregleda, a onda diskretno upita i cijenu. Onako uz put, kao nije bitno. A naravno, cijena jest najbitnija.
Srećom postoje i ljubazni liječnici, to su oni koji su ujutro nadrkani
Osorni liječnik joj je preporučio nekakav nikad čuo pregled, koji se ne radi u bolnici, ali ga radi nekakva razvikana klinika. Nazvala je razvikanu privatnu kliniku, dobila termin za nikad čuo pregled, zagrabila je novčanik s EUR-ima za platiti pregled, registrator pun nalaza, mišljenja, snimaka i osvanula u privatnoj klinici koju joj je preporučio bolnički liječnik, zaposlen u zagrebačkoj bolnici. Posjeli su je u lijepo uređenu malu čekaonicu prepunu cvijeća i lijepih slika nasmiješenih ljudi, svi na slikama djeluju zdravo, valjda jer se liječe u toj privatnoj klinici kojoj je vlasnik nekakav općepoznati seronja i sroljo, koji je nekada bio i ministar. Nije čekala dugo, svega nekoliko minuta, sestra je uvodi u ambulantu, liječnik vedar, simpatičan, širokog osmijeha poput manekena za zubnu pastu, ljubazno joj nudi stolac da sjedne. Isti liječnik koji ju je poslao u privatnu kliniku. Ne pita ništa, uzima papire i gleda. Ili glumi da gleda. Jer zna sve, upravo ju je on jučer u bolnici pregledao i osorno joj preporučio kliniku tu i tu za nikad čuo pregled. Pregled koji se ne radi u bolnici u kojoj on osorno radi, ali se radi u privatnoj klinici u kojoj on nasmiješeno radi.
I tako, liječnik joj spomene i napiše da bi bilo dobro napraviti pregled u barokomori. Superljubazni liječnik, širokog blistavog osmijeha isprati je do prijema, gdje gospođi Mariju gurnu pod nos račun, nešto malo veći od dvije Plenkovićeve božićnice. A ona je dobila samo jednu. Svake dvije godine i malo još više gospođa Marija ima financijsku šansu za pregled kod nasmiješenog liječnika. Ali samo u slučaju kd bi izbori bili svake godine. Pa onda kapne i božićnica.
Sutradan kod liječnika obiteljske medicine gospođa Marija saznaje da ta bačva u koju je želi ugurati liječnik širokog osmijeha, a koja se stručno zove hiperbarična komora, postoji u gospođi Mariji nedalekoj Novoj bolnici. Nikad gospođi Mariji nije bilo jasno zašto se ogromna zgrada nalik na nekakav brod, gadnjikave zelene boje zove Nova bolnica, a sagrađena je pred trideset i pet godina.
A odgovor je jasan. Ko dan.
I tako, gospođa Marija je saznala da se negdje u toj bolnici nalazi ta bačva u koju bi ona trebala ući i koja bi joj pomogla izliječiti njenu bolest.
Liječnik obiteljske medicine pogleda procjenjujući u gospođu Mariju, onako sitnu i krhku, odma mu je bilo jasno da gospođa Marija nije nikada bacala bombe, jurišala na neprijateljske rovove, borila se prsa o prsa, polagala protupješačke mine. Ni zoljom ne zna rukovati. Nije se ni vraćala s bojišta tegleći prepune torbe ratnog plijena. Pa onda polako protisne. Da, u Novoj bolnici postoji barokomora, ali pravo na korištenje komore imaju branitelji, a Vi gospođo Marija, mislim da braniteljica niste.
Hiperbarična komora u Zagrebu u Novoj bolnici koja može mnogima olakšati život, a nekima i spasiti, dostupna je, kaže moja liječnica, samo braniteljima.
Ostali nek se snalaze, privatno i skupo.
Za to smo se i borili? Za povlastice…— Spectator (@SpectatorHR) December 30, 2023
Branitelji naprijed, ostali stoj. Ko vas jebe. Na stranu što je barokomora kupljena od novaca koje je u zdravstveni fond uplaćivala i gospođa Marija, ako ništa drugo, drugu polovicu svoga radnog vijeka, a barokomora je utrpana u zgradu koju je financirala gospođa Marija u prvoj polovici svoga radnog vijeka. Ona nema pravo na zdravlje. Imaju samo branitelji. Jedino da proba privatno.
A korištenje privatne barokomore i nije baš nešto skupo. Ko penzija gospođe Marije. Obiteljska penzija, jer gospođa Marija svojim radom u trideset i pet godina zaslužila je samo crkavicu. Pizdu ledene vode.
Tri cijela dva centa na dan
Dvanaest EUR godišnje, pa tako trideset i pet godina. Tri cijela dva centa na dan radnog staža. To je mirovina gospođe Marije. Osam sati na dan, da bi u mirovini punim plućima uživala u tri cijela dva centa koja je dobila na ime rada u jednom danu. Žena koja je odvajanjem iz plaće gradila bolnice, ambulante, tvornice, škole, vrtiće. A sada nema pravo ući u bačvu koja je kupljena i njenim novcem, a bačva ugurana u zgradu koja je izgrađena i njenim novcem.
E, jebem li te Vili. I tebe i tu tvoju nakaradu.
I sada, gospođa Marija ne može ući u bačvu koja njoj znači kvalitetan život. A bačva udaljena samo nekoliko stotina metara. U Novoj bolnici koja nije nova. Jer nije branitelj. A novaca za privatnu barokomoru nema.
No, predložio sam joj elegantno rješenje problema. Nek se upiše u registar branitelja.
Pa će bit svega.
