Siječanj

Nakon što su se dobro zasrali, sada peru ruke

Gledam ovih dva tri dana onog smotanog Dina Filipovića koji se hvali da oni neće dopustiti nešto, gledam i vidljivo uzbuđenog Andreja Plenkovića, koji je nakon što je bio uvjeren da je Boga za jajca ufatijo i okrunio to ispijanjem kave s babom Uršom na Trgu, okinuo s visina na kojima jedino i možeš ufatiti Boga za jajca, pa se strmopizdijo ravno u blato.

A pao je s visina u blato upravo radi jajca. Igrom sudbine.

Jerbo su jajca poskupila činom ispijanja kave s ocvalom babom Uršom.  Jerbo jajca su poskupila, jebački. A on je tvrdio da neće. A brojke ne lažu, za razliku od njega.

Nedavno je izjavio da će cijena kave skočiti za dvije lipe. Sa slavodobitnim izrazom na licu.

Poskupilo je sve, poskupila je i teletina, ali to nema veze, ko ima za teletinu, taj i ne pita za EUR više ili manje, kao što ni kupci Ferrarija ne pitaju koliko to troši.

Ali jaja, kruh, mlijeko, brašno. Ono što kupuju svi, a dobar dio građana kupuje samo to. Jer nisu imali ni prije ni za što drugo, a sada im je i to sve nedostupnije.

Vlada kojoj prisjelo nakon cerekanja u vrijeme dok je trljajući ruke zadovoljno gledala pojačano punjenje proračuna koji se punio divljanjem cijena zadnjih nekoliko mjeseci dok su trgovci lovili startne pozicije za prelazak na EUR, shvatila je da je naprčena.

Uvuklo joj sazad

Jer nebeski visoke cijene trideset i prvog prosinca pretvorile su se u pakao nakon prvog siječnja. Bunt i nezadovoljstvo građana koji su posve zasluženo kažnjeni najgorom kaznom, udarcem po džepu, postao je ogroman. Građani uporno već trideset godina, nepogrešivo biraju političke opcije koje ih vode u propast. Svaki izbori daju krila izabranim besprizornicima, svaki izbori su samo potvrda da su na dobrom punu uništenja. Jer kolektivna glupost u Hrvata neizmjerna je. Pa nek građani plaćaju svoju glupost. Ionako će glasati isto. Ali biti će siromašniji.

Veljača

Ne znam što tu nije jasno, AP nije AP!

Poprilično je rijetka prilika da ovakav kalibar kakav je Gabi, ovakav kadar s toliko znanja, entuzijazma i poznavanjem tematike završi u zatvoru. Barem ne u Hrvatskoj, a nipošto kad je u pitanju DORH, institucija koja se bavi progonom baba s placa koje pod klupom drže sinoć zaklane piceke i dilaju ih stalnim mušterijama, ozbiljno narušavajući temelje države.

U međuvremenu je procurilo svašta. Od monstruozno velikih računa za konzumaciju, po kojima ispada da se ministrica nije bavila fondovima, nego da prostite samo trpanjem ogromnih količina hrane i prežderavanjem, što naprosto ne mogu vjerovati, a vjerojatno niti vi, dragi čitatelji. Svojim računima za žderačinu daleko jenadmašila je i otela prioritet načelniku Segeta Donjeg i saborskom zastupniku, pogađate HDZ-a, Vinku Zulimu, od kojeg, kad prolazi automobilom po cesti, stada janjaca udaraju u bjesomučni trk.

Pojavila se i komunikacija porukama kraljice konzumacija s dugogodišnjom princezom HDZ-a, Kninskom kraljicom Josipom Rimac. Moj frend Mirek, komunikolog, stručnjak za street komunikaciju, odsjek kočijaški jezik, zadivljen je jezičnim bravurama dvije vedete stranke na vlasti, koje su godinama vrlo značajno sudjelovale u oblikovanju državne politike, načinu na koji komuniciraju međusobno. Same sebe nazivajući kurvama, u porukama psovke, jebanje. Upravo kao deda Pišta s Kozari puteva koji je do pred dvadesetak godina držao konje i kola i tjerao ih ulicama Žitnjaka dok su kopita ponosno udarala o asfalt, a hrpe konjske kenje ostajale za njima.

Jedini autoritet kojeg one priznaju je izvjesni AP, ali njega svakako treba razlikovati od gospodina AP prije spomenutog. Jedina čudna koincidencija je da je gospodin AP prije spomenuti, isto autoritet tim dvjema alapačama. Pa tako nema zabune. Autoritet im je AP predsjednik Vlade i AP neznani junak. Upravo kao što se ni gospođa Milka ne može zabuniti jer joj se suprug zove Damir, a i ljubavnik je Damir. Kad joj ovaj potonji dosadi, čeka priliku upoznati novog Damira I nema greške.

Dakle, gospodin AP, prije spomenuti ima dvojnika koji ima iste inicijale kao i on. AP.

Ožujak

Koliko košta podrška predstavnika manjina?

Čitam ja na portalima, Andrej Plenković je samodopadno, za razliku od drugih trenutaka kad je samo samodopadan, objavio da će u Saboru izglasati one izmjene zakona koje će sprječavati curenje informacija. Pa će se HDZ konačno moći na potpunom miru prepustiti svom core businessu, pljački i krađi, a da to nitko ne sazna.

Uz pomoć saborske većine

A saborsku većinu čine zastupnici HDZ-a, HSLS-a koji Sabora ne bi vidjeli osim kad bi uz put kad su u Zagrebu kupili razglednicu sa slikom Sabora, pa su u Sabor ušli kao dio predizborne koalicije, što im daje puni legitimitet u držanju ljestvi lopovima, jer ih na to obavezuje koalicijski ugovor. Koalicijski držači ljestvi lopovima.

Ali ta koalicija nije bila dovoljna da bi se bez problema izglasalo zakonsko pokriće za sve lopovluke, pogodovanja, uništavanja poduzeća, smanjivanje prava ženama, pogodovanja lopovima i debelim bogatašima. Fali ruku. Ne puno, samo desetak, a te ruke su bez problema našli u tradicionalno trgovački raspoloženim predstavnicima nacionalnih manjina. Koje žive u Hrvatskoj. Koje, koliko sam uspio ukapirati, nikakve velike koristi od toga što je HDZ na vlasti nisu imale.

I njihovi su pripadnici ostajali bez posla, ostajali bez kvalitetne zdravstvene zaštite, zakon ih nije štitio, nije ih milovao. Srbi s Banije velike su žrtve. Onoga što im je načinio potres. Isto tako su velike žrtve onoga što im je učinio HDZ. I to dva puta. Prvi puta, pred dvadesetak godina, kada je za vrijeme poslijeratne obnove izgrađen cijeli niz zgrada, koje su pale na tehničkom pregledu u prosincu 2001. Srušile s ko kule od karata.

Travanj

Da, da ne bi pretpostavljali, pišem o Andreju Plenkoviću i njegovom jatu

Čovjeku koji je po kalibru samo obični mastiljar, ćato, čovjeku bez vizije. Čovjeku koji ne može bez medija i televizije. Medije i televiziju koju su njeni Anubisi podredili veličanju lika i djela trenutnog faraona. Stvorena je mreža poslušnika, trovača morala i svijesti nacije, koji imaju samo jedan zadatak. Veličati Faraona. Totalna izgubljenost u vremenu i prostoru, medijska blokada svih sadržaja koji ne veličaju lik i djelo Boga Sunca, Zemlje i Mjeseca.

Država je upropaštena, upropaštavana je desetljećima, da bi onda mastiljar i ćato, kojem samo na podlakticama crne štucne od glota nedostaju, dobio sveti zadatak, zabiti posljednje čavle u lijes. I on to revno radi.

Do savršenstva razvijena mreža korupcije, mreža koju je on doveo do savršenstva, guši ovo društvo. Korupcija je kičma društva. Ne postoji više ni jedan posao koji se obavlja normalno, rutinski, onako kako propisuje struka. Pogledajmo samo jednu radnju koja je trebala biti rutinska, određivanje sudskog vještaka u predmetu Agrokor. Sramoćenje ionako osramoćenog DORH-a, jedne od institucija države koja bi trebala građanima osiguravati koliko toliko miran san. Javno sramoćenje. Pred svijetom. Zar uistinu mislite da se vani ne cerekaju i stvaraju škerac o tome da su Hrvati dali posao vještačenja čovjeku koji nema veze s vještačenjem. Čak ni vještac nije? Besramno hvalisanje stvarima koje ne postoje, od toga da je Hrvatska među petnaest vodećih zemalja u Europi, do planova o o velikoj pomoći Ukrajini po pitanju obnove. A obnova je najbolnija točka ovog ionako bolesnog društva. Potemkinova sela na svakom koraku. Osramotili smo se s obnovom deset pokoljenja unaprijed.

Samo laž, bezočna laž. Cerekanje u lice njegovih slugu, laganje. Pa opet laganje.

Na putu do Priboja na Limu (Ide Mile Lajkovačkom prugom). Prvi deo

Beograd mi želi dobrodošlicu.

Ostavljam stvari u garderobi i lagano se otputim prema krčmi u blizini kolodvora. Наше море koči se natpis na ploči nad ulazom. Uvijek pogledam u napis i pomislim,

Naručujem dvadeset ćevapa, zapečeni grah, ljutu papričicu reš pečenu i gredicu luka. I BIP pivo. Tko zna kad ću opet jesti. Zalijevam pivom, naručujem još. Vrelina nedalekog asfalta struji mojim tijelom. Osjetim kako je košulja slijepljena o moja leđa. Plavi lister sako odijela kupljenog u Nami na Kvatriću ne skidam. Pogled na sat. Tek je jedan. Pretrpan ćevapima, usmrđen lukom, uzimam Samsonite i lagano se šećem do Tašmajdana. Zvonik crkve Svetog Marka vidi se iz daljine. U glavi lagano svira Čorbino Dobro jutro, s albuma Buvlja pijaca kojeg sam nedavno kupio…

Svanulo je iznad crkve Svetog Marka,

Čistači u žutom ulice su prali,

Kući su se vukli parovi iz parka,

Šta smo mogli, mi smo jedno drugom dali

Sjedam na klupu u hladu, skidam lister s leđa,  gledam jedre Beograđanke s kosom uvijenom u pundže kako šeću dok se lagane haljine ovijaju oko njihovih bedara. Palim cigaretu, gledam. Sjedim usred Tašmajdana na putu u Nedođiju.

Ustajem. Polako, s noge na nogu prema željezničko stanici, odakle će me voz odvesti Lajkovačkom prugom prema Valjevu.

Svibanj

Kralj je okrunjen.

Imamo kralja, Bože čuvaj kralja, dernjali u se Englezi. To što je novi kralj nekoliko godina mlađi od Joe Bidena i nije bitno.

Jer, znamo da kralj ili kao što je tri četvrt desetljeća bila kraljica, funkcija bez puno ovlasti. Nešto kao kod nas predsjednik.

Čovjek koji se pripremao cijeli život, od daleke 1952. za trenutak kad će mu na glavu spustiti krunu od dvajs kila, vrjedniju od cijele Hrvatske, zove se King Charles III.

Kao što vidimo, ime je poprilično komplicirano i teško zapamtljivo.

Ko bi to mogo zapametiti, Kralj, pa još Charles, pa još i brojka Treći?

Puno. Za skučeni um. Hrvate, prirodno blesav narod, posve logično predstavljao je reprezentativni uzorak. Gordan Grlić Radman. Nije stigo zapamtit ime ovog tipa kojem je došo u goste. Naravno da nije, pa let do Londona traje samo dva sata. Ko bi to zapamtio? Spominjao je nešto kao intronizirali, valjda je mislio reć intubirali. A i nekoliko kraljevskih imena je spomenuo, ali nije spomenijo Kralja Charlesa III. Pa nisam mogao dokučiti kojem od njih je on došao na intronizaciju?

Lipanj

Historia est magistra vitae

Našao sam. Bilješku s puta u Berlin, sada već davne 2005 godine.

Uz put razmišljam. Zakasnio je Zelenski. Samo mjesec dana i koji dan više. Pa da sve bude baš kako je i bilo. Pred devedeset godina. Ništa on iz povijesti naučio nije. A vjerojatno ni latinski nije učio. Ako jest, nije iz knjige Elementa latina Gortana – Gorskog  – Pauša. Vježba jedan, rečenica dva. A tamo piše: Historia est magistra vitae

Lijepim u članak. I ništa više.

—

Berlin, siječanj 2005.

Na današnjem Bebelplatzu, nekadašnjem trgu Opere, veličanstvenom trgu u Berlinu, popločanom granitnim kockama nalazi se ploča. Dvije ploče. Jedna do druge. Nevelike, potamnjele od vjetra, kiše snijega, vrelog Sunčevog sjaja.

Male ploče, a velike kao Svemir. Velike kao bol duše, krik do neba.

Na ploči napisano:

Dies war ein Vorspiel nur, dort, wo man Bücher verbrennt, verbrennt man auch am Ende Menschen.

Ovo je bio samo uvod, gdje se spaljuju knjige, na kraju se spaljuju i ljudi.

Riječi Velikog Hinricha Heinea, izrečene pred skoro dvije stotine godina.

Stajao sam desetine puta kraj te ploče.

Palio cigaretu za cigaretom, pokušavao proniknuti u puni smisao riječi, tih jednostavnih riječi. Jednostavne rečenice koja prikazuje svu tugu. Siromaštvo ljudskog uma. Okrutnost ljudske duše.

Odzvanjalo mi je glavom. Stotinu puta. Tisuću puta.

Ovo je bio samo uvod, gdje se spaljuju knjige, na kraju se spaljuju i ljudi.

Zatvaram oči. Žmirim. I gledam. A pred zatvorenim očima noć, topla proljetna berlinska noć Ljudi su bacali knjige u vatru. Okupljena svjetina oduševljeno je klicala. Daleko iza njih, stisnuti uz zid opere stajali su ljudi. U tišini. Bez daha. Prestrašena lica ljudi što iz daljine gledaju u plamen. U ogromni plamen što se uspinje do neba. Vatra nije veselo pucketala, šumno i zlokobno je hučala, kao da im se nezaustavljivo približava. A okupljeni ljudi ne mogu od nje pobjeći.

Svakim trenutkom bivala je sve veća, sve je zlokobnije hučala, urlala, što su više bacali u nju, to je bila glasnija.

Vrelina vatre hladila je žile ljudi koji su bespomoćno iz daljine gledali u nju. Od vatre vrelim licima slijevali su se potoci suza. Suza tuge, očaja, bijesa. Jarkim svjetlom obasjana lica ljudi bila su tamna. Čemerna. Baš kao i njihova duša.

Srpanj

Poziv gospođe Jadranke Kosor za promociju njene knjige Kraljica.

Sve, baš sve, do najsitnijeg detalja bilo je lijepo pogođeno, s mjerom i ukusom. Odabir dvorane, meni dragog Novinarskog doma, do potpuno napunjene dvorane, prepune ljudi, svih političkih orijentacija, ljudi koji su sa sobom ponijeli samo jedno. Dobru volju. Ljudskost. Bilo je i lijevih i desnih, dobacivale su se pošalice, propitivalo… Ležerno, i mirno. Dva predsjednika države na jednom mjestu. Onaj drugi, koji je sada Prvi, zanio se i umalo zakasnio na zakazano obraćanje naciji, pa je unatoč motima ljudi iz protokola ostao još malo, pa još malo. Dok na kraju nije morao iz dvorane izjuriti, doslovce. Žurilo mu se pokazati na televiziji, da novinar ili kako li se to već zove, Jutarnjeg lista, ima o čemu pisati.

Poziv za promociju knjge “Kraljica”, Jadranke Kosor

Mir i sklad

Da. Kada bih morao u jednoj riječi opisati atmosferu, bio bih u dilemi, mir ili  sklad.

Posveta

Sve, od odličnog odabira govornika o knjizi, Ivane Dragičević, Mirka Galića, Velimira Viskovića do voditeljice Nevene Rendeli Vejzović, bilo je skladno, a tonovi izrečeni bili su i reski, poput riječi Velimira Viskovića. U jednom trenutku gospođi Kosor, dok je čitala odlomak iz knjige, dio u kojem piše o majci, pukao je glas. Nije zaplakala, ali nekoliko žena okupljenih u dvorani, obrisalo je oči.

Na stolu je knjiga. Kraljica. S posvetom. Dragom Spectaroru, Jadranka Kosor. I nisam je otvorio. Niti neću. Još.

Čekam mir. Mir mora. Pljuskanje valova dok se brod lijeno ljulja na moru, cvrčanje cvrčaka u daljini, miris makije što dopire s obale. I prepuštanje gušu čitanja.

Kolovoz

Pljačku plina koja je planirana i provedena u Vladi, u Saboru brane bestidnici

Pokriveni ovčjim kožama, kako bi se bar malo zaštitili od studeni, glava položenih na tvrdu stinu ležala su braća Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat, a samo nekoliko koraka dalje uz drhtavi plamen malog ognjišta glava položenih na kamenu stinu, ležale su im sestre Buga i Tuga.

Jutro je svanulo, hladno i bistro. Brat Hrvat se protegnuo i progovorio…

Usnuo sam san. Da imamo svoju državu. Pogled mu je lutao pustim poljima, pa kao za sebe progovori. Bit ćemo siromašni, ali bit ćemo svoji. Nek te rani kora kruva, kapja vina, zrno soli, nek ti kušin bude stina, al’ Hrvatsku sine voli.

Prošla su stoljeća, brojna. Generacije i generacije Hrvata snivale su isti san. Voljenu Hrvatsku, zemlju sretnih ljudi kojima je posve dovoljna kora kruva, kapja vina, zrno soli i kamen pod glavom.

I sada imamo Hrvatsku. Upravo onakvu kakvu su usnuli. Kora kruva, kapja vina, zrno soli, a kamen je od silnog ležanja i na njemu snivanja takve Hrvatske u glavu ušao.

Pa je Hrvatima kamen u glavi.

E pa dragi moji Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga, jebem vam mater!

Drugi dan slušam Sabor. Jer sam na moru, jer sam već rano jutros ispraznio vršu, pa mi se može sjediti u hladu. A Sabor slušam valjda jer sam po opredjeljenju mazohist. Umjesto samobičevanja, prakticiram drugu metodu, jednako efikasnu.Praćenje sjednica Sabora.

Dakle, ja držim do sebe. Otvoren sam i komunikativan, ali od kad pamtim za sebe, pazim s kim se družim. Općenito, pazim s kime se srećem. Ljudima koji su po mom moralnom sudu, nedostojni da ih se uopće zove ljudima, njima se ne obraćam. Ako mi se obrate, ne čujem. Nisam ja Andrej Plenković koji se jučer u Slaviniji družio s netom iz zatvora izašlim županom, koji je mrtav pijan napravio nesreću. Pa je stvar zataškavao. Pa je u zatvoru imao mobitel. Čovjek je učinio sve da dokaže da nije čovjek. Nego da je svinja. A Sabor, institucija iznad koje je samo Bog, prepun je ljudi radi kojih ni u Ilicu ušao ne bi kad bih znao da su tamo.

Što li Bog misli o Hrvatima, kad onako odozgo pogleda prema dolje, pa prvo ugleda Sabor, jer je on iznad Hrvata. Pa ugleda Zekanovića, Hrelju, Hrebaka, pa sav onaj polusvijet koji zastupa manjine, Majdu Burić, Nadu Murganić, Josipa Borića, Antu Deura, Maju Grbu – Bujević, Damira Habijana, Josipa Đakića, Marka Pavića, Grozdanu Perić?

Pljačku plina koja je planirana i provedena u Vladi, u Saboru brane ovi bestidnici. Nisam vjernik, ali bih volio da se jednom ukaže Bog. I nagradi ih za sve zločine koje su napravili hrvatskom narodu.

Kolovoz

Stanovnici sigurne zemlje siju teror u drugim zemljama

Često se političari vole hvaliti pred kamerama kako je Hrvatska sigurna zemlja.

Lijepo je to čuti. Jako lijepo. Ali pitanje je točno, što pojam sigurnosti znači. Znači li to i gotovo stopostotnu sigurnost da će recimo, strani investitori koji dođu u Hrvatsku biti opljačkani i iskokošareni od državnih organa, a što ostane iskokošarit će lokalni šerifi.

Podrazumijeva li sigurnost i pravosuđe koje sada imamo? I kakvo. Neučinkovito, sporo i što je najgore nepošteno. Nepravedno.

Svjestan sam težine teme. Svjestan sam što me čeka radi ovog teksta. Ali, Hrvatskom haraju horde.

Horde huligana, kojima se tepa navijačke skupine, a u stvarnosti su samo razbojničke družine, zatrovanih duša, nekontroliranog bijesa iz razloga poznatog samo njima. Možda je razlog njihovog bijesa poznat i medicinskim stručnjacima, ali naravno svi šute.

Društvo po malo postaje talac navijačkih hordi, čije postojanje je odavno izgubilo smisao radi kojeg su i osnovane. Navijanje.

Sve je to rezultat samo jednoga. Klime u društvu. Zločince se ne kažnjava. Ubojice šeću cestom umjesto da su u zatvoru. Politička stranka osuđena za teški kriminal upravlja državom.

Pa što je onda i za očekivati?

Rujan

Pale li svinjske lešine u MVPEI?

Imamo mi i ministarstvo vanjskih poslova. Da se vidi da se petljamo i drugima u posao. Uglavnom bezuspješno. Na čelu ministarstva je Gordan Grlić Radman, tip o kojem uopće ne vrijedi trošiti niti riječi. Antitalent za jezike, od mozga napušten, mutav, tip koji vrlo teško sklapa rečenice u nizu na hrvatskom. Možete misliti kako to izgleda na stranom jeziku. Ko da ga je Dubravka Šuica učila ingleški. Mutavac samo takav, ko da qa ga je hrvatskom podučavala Majda Burić. Sve u svemu, intelektualna klasa Banožić.

Možete se vi smijati koliko oćete. Ali ministar je suvlasnik, nešto malo manje od 21% kafilerije u Sesvetama. A svinjska je gripa. Ministarka pobila sve svinje u Slavoniji. Koje se trebaju palit. Kod ministra koji nema pojma ni o čemu. I  sad se sve se spaljuje gdje, kod ministra u preduzećetu.

A ministar je upravljačka prava predao odvjetnikom društvu. Ali žiro račun na koji mu sjeda ogromna lova nije predao, recimo hrvatskom narodu, koji toliko voli. U koji se kune. O kojem ganuto priča. Ni hrvatskoj državi nije predo. A to je jedina država u svijetu u kojoj bi mogo radit bilo što osim biti ložač svinjskih lešina. Dapače, posao je ministar.

Ali lovu on ne da. Dao je upravljačka prava. Kakvo upravljanje, pa poslovi mu dolaze sami. Jer, poslove mu daje Marija Vučković. Intelektualna klasa Banožić, Grlić Radman. Klasići. Drži svoj svoga.

I pogađate, sva sranja oko ministrove love, a njegova obitelj u deset godina pobrala od države 60.000.000 EUR-a, brani naravno, MVPEI.

A oni ionako i nisu drugo nego za zajebavat se s ministrovim sranjima i spaljivanjem svinjskih lešina.

A objektivno ništa se desiti neće.  Onda će doći dobri i dragi Andrej i reći da je to ne-tema.

Ministar puste milione nije prijavio u imovinskoj kartici. Pa će ga Povjerenstvo sa sukob interesa rebnuti oštrom kaznom od 1.000 EUR-a.

A pojeftinila riža. Za 0,04 Eur. Pa će penzioneri i Kinezi glasat za HDZ.

Listopad

Andrej Plenković, princ popriličnih budaletina

Andrej Plenković, princ popriličnih budaletina.

Žena, min’starka Marija je napravila karijeru, upravo radi svojih intelektualnih sposobnosti, za koje ja vjerujem da su na nivou razine -5 u garaži na Cvjetnom placu. Jerbo, Andrej Plenković se istinski trudi.

Unatoč svemu, valja mu priznati da se trudi. I poštovati njegov trud. Trud je prerastao u strast, kao što moj prijatelj Damir ima strast skupljanja maketa željezničkih vagona i lokomotiva i postavlja ih na police u stanu, tako strastveno Andrej Plenković oko sebe skuplja budale i postavlja ih za ministre. Izopačena je to logika Milana Bandića koji je svoje neprijatelje zapošljavao na visoke pozicije, odmah do sebe. Da ih ima sve na oku.

Razlika je jedino u tome što su ovi Plenkovićevi budale, ali nisu neprijatelji, nego naprotiv, vrlo odani. Pa sve te budale Plenković ima na dohvat ruke. I na oku.

Andrej Plenković, princ popriličnih budaletina.

Popriličnih sam ubacio onako, bezveze, kao alibi, da se koja ulizička budala kad pročita Andrej Plenković, princ budala, ne bi dosjetila, pa u skladu sa svojim mozgovnim sposobnostima, ustvrdila da sam napisao da je rečeni Andrej budala. I to ne obična budala, nego princ budala. A Andrej Plenković nije obična budala.

On je samo princ među budalama. Budalama koje je sam izabrao, da svi mi vidimo kako je on pametan.

Nemalo sam se iznenadio, ma vraga nemalo, jako sam se, kad sam pročitao izjavu rečene min’starke u kojoj ona kaže predsjedniku Suverenista Marijanu Pavličeku,  nakon najavljene inicijative o njenoj smjeni koju pokreće taj Pavliček:

On je dionik lokalne samouprave već niz godina… Neka provjeri jesu li možda osobe povezane s desnim opcijama na području Vukovarsko-srijemske županije nezakonito premještale životinje iz žarišta u mirne zone. Imam saznanja, nikad nisam rekla bez saznanja i nikad bez provjere’.

Prvo mi je zazvonilo na uzbunu, a onda se pojavila vizualizacija.

U blatnjavom slavonskom dvorištu, sav zasran od blata, Marijan Pavliček nagužen, drži i povlači za uši svinjče koje skiči i cvili, krupašni Željko Sačić stoji iza svinje držeći je za rep i odiže joj zadnje noge u zrak, a Marko Milanović Litre i Vesna Vučemilović dlanovima pritišću zasranu svinjsku guzicu i guraju je. I onda je konačno ubace u prikolicu okačenu o Golfa dvojku. Odahnu znojavi i umorni, pa trgnu jednu ljutu, onako s nogu. Pogledaju, nemoćno, još tridesetak svinja iz koca gazde Mate danas moraju ubacit.

I preselit ih, kako bi se svinjska kuga širila dalje.

Sve da bi potkopali vladavinu Andreja Plenkovića, princa budala.

Studeni

Od prvog trenutka bilo mi je jasno da je tip budala

Nebrojeno puta sam gledanje dnevnika završavao u masnicama po rukama i po stegnima, izgledao sam poput kućne pomoćnice što joj se gazdarica na trenutak okrene ili ode u drugu sobu, a Gospodin je manijakalno štiplje za guzicu, sise, bedra. Štipao sam sam sebe jer nisam mogao vjerovati da jedan čovjek, bez obzira na završene škole može u seriji od dvadesetak rečenica izbubetati toliko besmislica, neosnovanih konstrukcija, a da pri tome ni jedna rečenica smisleno ne slijedi prethodnu.

Pa smo krajem 2019. imali priliku gledati pijanu i raščupanu predsjednicu koja prstom dirigira, upravo poput gospodina Šafraneka u birtiji Kod Šnidaršića u filmu Tko pjeva zlo ne misli. Pjevala je i u duetu sa blesavim komičarem, Mini Starčićem vanjskih poslova, koji ju je gledao poput gladuša koji gleda reš pečeno prase.

Jel ju je poljubio ili nije, kamere ufatile nisu. A ona se, u kakvom je stanju bila, ne sjeća, baš kao njen Lukica koji se isto ne sjeća.

Ali su ga kamere ufatile u pokušaju obljube njemačke ministarke vanjskih poslova Annalene Baerbock, na današnjoj konferenciji o nečemu.

Poštihtano dvadesetak ministara i ministarki, Radman se s poput petrličeka, s nakostriješenim dlačicama na glavi i maramicom u džepiću sakoa u punoj erekciji, ugurao u prvi red, valjda da se vidi da se radi o prvorazrednoj budali. I pred desecima kamera navalio na njemačku, jel’te ministricu. Krenijo je baliti i slinit, poput raspomamljenog poslovođe dućana Ljubinka negdje u dalmatinskoj pripizdini, što među kašetama u sobici iza dućana nasrće na guzatu trgovkinju Lili.

Dugo, jako dugo nisam osjetio takav sram, sram što sam Hrvat, jer ova budala i nasilnik me kao građanina ove zemlje sramoti, sramoti me pred prijateljem, Karl Heinz Winterom, Nijemcem otmjenih manira, koji redovito gleda vijesti, pa je vidio i ovaj bijedni nasilnički pokušaj ljubljenja. Kad bolje razmislim, nisam se tako sramio od trenutka kad je Juncker pred kamerama petljao nešto oko Plenkovićeve guzičetine. Kažu da ga je uštinuo.

A možda i nije, možda se samo htio rukovati s Radmanom što je provirio iz Plenkovićevog dupeta?

Prosinac

U tijelu Rocky, a u gaćama Smoky

Damir Habijan je tipični maneken HDZ-a. Ne mislim tu na isklesano tijelo i pločice. Ni na gaće minimalke, spuštene opako nisko, ko futrola za revolver Wyatta Earpa, a koje bi posve sigurno pale na pod, da ih ne pridržava ono malo sramotice. Čovjek izgleda groteskno. Isklesan ko Rocky. U tijelu Rocky, a u gaćama Smoky.

Damir Habijan je oličenje onog pravog lica HDZ-a. Nestručnog, pohlepnog, neodgovornog, tipa ljudi koji pojma nemaju o nekom poslu, ali su ga se spremni primiti taj čas. Pa pogledajte samo Banožića, Grlića Radmana, Mariju Vučković, sve će vam biti jasno Poput onih tipova koji se javljaju na sve natječaje raspisane za rukovodeća mjesta, a da nikad nisu rukovodili ničim. Ministru gospodarstva stoji na raspolaganju cijela armija ljudi zaposlenih na mjestima doministara, savjetnika, pročelnika, načelnika. A gospodarstvo svakim danom ide sve više u tri pičke materine. Pa se mislim, jesu li ti doministri, savjetnici, načelnici, pročelnici i svi ti kurci palci, isto nekakvi stručnjaci za cestovni promet, za odnose FIFE I UEFE, viši upravni pravnici, tokari, kovinopojasari. Sve, ali stručnjaci za gospodarstvo ne? A vode gospodarstvo.

Pravi HDZ-ovac se nikad ne bi dosjetio, pa postavio ekipu stručnjaka, školovanih, iskusnih. Nego postavljaju partijske bukače, koji objektivno nemaju se čime hvaliti u javnosti. Osim pločica i opasno niskih gaćica pridržavanih sramoticom. Poput ne tako davno onog besramnog Franje Lucića.

Bjelodano je jasno da stvarno stanje u državni nije jasno i Andreju Plenkoviću, koji na mjesto pilota u ponirućem avionu postavlja Stewiea Wondera. Njemu je jasan samo cilj. Mjesto za Okruglim stolom EU. Sve je ostalo nebitno. Može i država propasti, nema veze. Glavno je da je on za stolom.