Sjećam se, grebao sam se nekoliko dana, kako bih se uvrstio u onu neveliku grupu ljudi koja će se kasnije moći hvaliti da su bili na britanskom bojnom brodu. Moja ogromna ljubav prema moru, prema plovidbi, davala mi je poticaj i snagu da ustrajem u moljakanju, ulizivanju, samo da se ukrcam. Ratni brod. Po mojem nekom staromodnom shvaćanju, jedne od mornarica impresivne tradicije, jerbo, Britancima je plovidba u krvi. Još i prije čuvenog Sir Francisa Drakea.
Bio je lijep travanjski dan, pred četiri godine, u Splitu je bio privezan HMS Duncan (D37), punog naziva British Royal Destroyer HMS Duncan (D37). A ja se uguzio da budem jedan od onih koji ću prošetati brodom.
Bilo je dosta teško, naročito meni, koji se ne volim uguzivati nikome. Zato se sada slatko smijem mom velikom prijatelju Hinku, koji poput mene ima nesavitljivu kičmu, a ipak se ovih dana uguzio.
Na položaj. Neka je, veseli me. Hinko Uguzović.
Naviknut na klasični izgled ratnih brodova iz filmova, a i u živom sjećanju mi je ostao i sedmodnevni boravak na razaraču JRM R-11 Split 1980. godine iz vremena služenja vojnog roka, taj privezani britanski Duncan izgledao mi je svemirski nestvarno.
Nadgrađe broda bilo je potpuno oklopljeno, bez ikakvih luknji i prozora, a nadgrađem je dominirao ogromni stožac s radarskom kuglom na vrhu. Jedina sličnost s klasičnim ratnim brodovima kakvih se ja sjećam je dio u kojem su smješteni kormilar, kapetan i časnici zaduženi za plovidbu, prostor širok petnaestak metara s prozorima na kojima se nalaze brisači, te mnoštvom instrumenata i relativno pohabanom, ali vrlo udobnom foteljom za zapovjednika broda. Na krmi se nalazi heliodrom, s hangarom za dva helikoptera, koje su godinama u vrhu hrvatskih oružanih snaga zvali helihopter.
Proveli su nas brodom, vrlo ljubazno odgovarali na sva pitanja, naravno dajući nam odgovore koji su njima odgovarali, a mi naravno nismo imali nikakve prilike provjeriti vjerodostojnost njihovih odgovora.
Mornari su imali tamne hlače, tamnoplave košulje i bijele mornarske kape tanjurastog bijelog vrha, s tamnom trakom na kojem je pisalo HMS DUNCAN. Rukavi jednoobrazno zavrnuti do iznad laktova, obavljali su svoje redovne poslove, ne obraćajući pažnju na nas. Časnici u besprijekorno čistim tamnoplavim uniformama, zlaćanih puceta izglancana do savršenstva, na glavi šapka, malkice zakrenuta na jednu stranu, lijevu. Kod sviju. Jednoobrazno. Na čeličnoj palubi nalaze se staze za hodanje, od tikovine, do savršenstva uglancane, konopi složeni pedantno, upravo onako kako su ih valjda drilali na akademiji godinama. Sve skupa, dojam je uglancano ko pesja jajca. Brod ogledalo. Baš onako, vojnički čist. Kao nekada i R-11 Split. I na Duncanu i na Splitu i s poda se moglo jesti.
Na provi se nalazila ogromna topovska kupola s topom od 4,5“, a prvo što sam uočio da bočna ograda broda, koja štiti od pada u more, se proteže samo do kupole, ne spaja se na provi. Na provi nema ništa, da se ne bi našlo pred topovskim cijevima.
Cijeli brod izgledao mi je kao recimo, vrlo čist, savršeno održavan muzejski eksponat, sve dok me nije prenuo glas časnika koji nam je bi vodič i rekao je da od trenutka uočavanja opasnosti do pune borbene gotovosti i spremnosti za borbu treba 90 sekundi. Minutu i pol.
Minuta i pol da uglancani se izložbeni eksponat pretvori i krajnje smrtonosno ubojito sredstvo koje može istovremeno raketama napasti sve avione u okolici, te raketama obasuti sve što treba u rasponu od 2 km do čak 120 km.
Minuta i pol. Svakako valja zapamtiti taj podatak.
Odmah do njega bila je privezana i raketna topovnjača HRM-a. malešna, tri puta manja, neugledna u odnosu na oklopnu grdosiju, na plaubi su se motali mornari i časnici, opuštenih trbušina koje su bogovski visjele preko remena hlača, košulje s vidljivim jelovnikom zadnjih nekoliko dana i bjelkastim tragovima znoja pod pazuhom. Brod prljav, stvari pobacane po palubi.
S krme se dizao dim i širio zamaman miris ribe na gradelama.
Nisam pitao koliko im treba da postignu punu, ubojitu bojnu spremu. Jer me bilo strah da će mi odgovoriti da se prvo riba mora izist.
Sve to pišem dok razmišljam o letjelici veličine autobusa koja je preletjela sjevernim dijelom Hrvatske i strmopizidila se na Jarun.
Sad svi pizde na NATO.
NATO nam nije dojavio da nam dolazi UFO. Nisu ni Mađari, koji su ga pratili. I ispratili.. A koja budala bi uopće mogla vjerovati Mađarima, mi Hrvati barem o tome možemo knjige napisati. Siguran sam da bi nam prije dojavili oni iz regiona nego iz Pešte.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD VEZANOG ČLANKA
Meni Mađari nisu braća, pa ma što pričao kafilerist iz Sesvetskog Kraljevca
21
Ma jebe me se za NATO, taj NATO nikada nisam ni ozbiljno shvaćao, jer sam znao da ni oni nas ozbiljno ne shvaćaju. A još k tome, kad znamo da je u vrhu tog nata bila i Kolinda, odma je jasno o koliko se ozbiljnoj organizaciji radi. Ko da frajeri iz NATO-a ne znaju tko smo mi. Kao da ne znaju za korupciju, neznanje, voluntarizam, rodijaštvo i nepotizam u svim porama Hrvatske. Kao da ne znaju za neprekidno otkrivanje novih drogiranih vojnika, kao da ne znaju za nezavršene istrage pada letjelica. Mi smo tom NATO-u samo, da prostite, topovska hrana. Ništa drugo. Tampon zona prema vrućem Istoku.
Mene muči nešto drugo. Vremenska disproporcija od minutu i pol do prvo se riba mora izist.
Ili, bolje rečeno, prst u uhu.
UFO, za kojeg se ispostavilo da je dron dugačak četrnaest metara, težak šest tona, letio je nad Hrvatskom sedam minuta. Doletio iz Mađarske. Letio je 420 sekundi. Britancima treba devedeset sekundi. Oni bi ga srušili već iznad Čakovca. A HV ga ni vidjela nije. Radari zakazali.
Zakazali baš onako kako je zakazao i to više puta radar Andreja Plenkovića koji ima mogućnost otkrivanja bilo čije agende u roku tri sekunde, pa se okružio lopovima, a radar to nije otkrio.
Hrvatska bi morala biti velika poput Rusije da bi naša vojska mogla otkriti da iznad nje leti bilo što.
Danas je objavljeno da Plenković putuje u NATO da im održi lekciju. Tamo zapovjednik ne spava, vrti se, nervozan, od neizvjesnosti što će biti kad ga sutra napadnu Plenković, Banožić, a kakva bi mu tek muka bila da povede i Grlića Radmana…
Nikome od te ekipe nije palo na pamet stati pred ogledalo, pogledati se u oči i postaviti si pitanje. Ima li mene tute?
Pardon krivo, Ima li mene tute je dovelo do toga da bi se trebali upitati Ima li moje krivice ovdje?
Pa se tek onda ići derati u NATO.
