Pred Splickom lukom stoji podrtina, brod Moby Drea, koji bi trebao biti razrezan u Škveru, a tom prilikom trebao bi biti uklonjen i otrovni azbest ugrađen u pregradne stijenke broda. Uvoz azbesta nije dozvoljen u Hrvatsku, a brod je evo, ipak vođekarce. Isprid najlipšeg grada na Svitu, taman ispred Splita.
Azbest nije dozvoljeno uvoziti niti u Grčku, niti u Tursku, čije su vlasti na sam spomen imena broda rekle kratko i jasno samo jednu riječ: Sikter.
Riječ Sikter na turskom znači: Mrš u pičku materinu s tim otrovom, ja svoju Tursku volim. I ljude i zemlju.
Riječ Sikter na grčkom znači: Mrš u pičku materinu s tim otrovom, ja svoju Grčku volim. I zemlju i ljude.
Kao što velika većina ljudi zna, riječ Sikter poprilično je rijetka u upotrebi u hrvatskom jeziku. Koriste je uglavnom obični i priprosti ljudi, ali oni s vrha, oni u vlasti i pri vlasti, ne koriste je nikad.
Vlasnik Brodosplita, Tomislav Debeljak, koji je cijeli posao ugovorio, uvjerava sve i svakoga da je sve u redu. Kao što je sve i svakoga tijekom zadnjih četvrt stoljeća ugovarao sve i svakoga da je sve u redu u mali milion situacija. I pokazalo se, svaki puta da ništa nije u redu.
Uopće mi je nejasna situacija da bilo tko, pa makar to bio i Tomislav Debeljak, uvjerava bilo koga u bilo što, ako se radi o uvozu tvari koja je zabrenjana za uvoz. Nije dozvoljena. Ni u ludilu. A evo je tu, pred Splitom. A on uvjerava. E jebem li te državo.
Pisao sam dosta o Debeljaku, o Brodosplitu, ali i o njegovim pokušajima gradnje željezničke pruge u poslu kojeg mi je povjerio tko? Pa Država naravno, notorni Siniša Hajdaš Dončić i Ivan Vrdoljak, ne vodeći računa da Debeljak ne zna razlikovati prednji od zadnjeg kraja vlaka koji naravno ima i lokomotivu.
Brodosplit, koji je nekoć zapošljavao 8000 ljudi i izgradio preko 460 brodova, suočava se s jednim od najtežih razdoblja u svojoj gotovo stoljetnoj povijesti. Hoće li ovo brodogradilište uspjeti prebroditi krizu ili će završiti u stečaju, ostaje neizvjesno. Građani Splita, radnici i poslovni partneri s nestrpljenjem čekaju rasplet.
Dok se situacija oko azbesta, Brodosplita, predstečaja, povuci mi, ali mi ga i potegni, razvija, ja ću objavljivati članke koje sam pisao, redom kako su i objavljivani.
Prvi članak, o kratki osvrt na preuzimanje Brodosplita, od dana 02.03.2013.
Sad već davne 2013, točnije 02.03.2013. pisao sam od riječi do riječi:
Splitsko brodogradilište Brodosplit, jedno od najznačajnijih središta hrvatske brodograđevne industrije, dobilo je novog vlasnika. Tomislav Debeljak, vlasnik samoborske DIV Grupe proizvođača čavala i šarafa, potpisao je ugovor o preuzimanju Brodosplita, poduzeća za proizvodnju jednog od najsloženijih proizvoda, brodova, čime je označen početak nove ere za ovo stoljetno brodogradilište. Svečanost potpisivanja ugovora održana je u Banskim dvorima, a prisustvovali su joj ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i drugi visoki dužnosnici.
Prvo je napravljena fešta. Danak državne dodjele brodogradilišta proizvođaču brukava platili su janjci i prasci u velikom broju. Varioci, rezači, mazači i ostali ači podnapili se pivuše što je tekla niz grla otapajući loj što se cijedio s vrućih komada janjetine. Mnogima je to zadnje. Jer, sutra je novi dan. Prvi dan u brodogradilišti bez njih. Sutra će dobiti otkaze, a mnogi od njih neće to shvatiti bar još nekoliko dana kao posljedica ispijenih kašeta besplatnog piva. Pivušu su dobili besplatno da proslave državni poklon, poduzeće koje su oni i njihovi preci gradili, stjecali svjetsko ime, država je predala čovjeku koji proizvodi brukve, po istoj cijeni po kojoj oni sada piju pivo.
Besplatno.
Državni papci, da li samo papci ili i lopovi, dodijelili su tipu koji je brodove vidio samo u filmu, brodogradilište svjetskog imena i popušili njegovu priču o četrdeset brodova koje on ima u ponudama.
Kad bi državni šupci znali koliko li sam ja u životu ponuda dao, a pičke dobio nisam. E, bolje je ne pričati.
Ponuda ne znači ništa. Ne znači ništa za financijsku stabilnost, uspjeh i sigurnu egzistenciju. Možda predstavlja tek šansu da pričom o ponudi uspiješ naguziti nekakvu budalu u državi koja će ti dati državnu lovu tipu koji inače ni rundu vratit ne može. A u našoj državi ima takvih potencijalnih naguženika, zaposlenih na dodjelu love, za lopatama bacat. Pa ti daju nekakvu lovicu, jer si naštancao ponude.
Ili ti daju barem poduzeće. Sve je to logično jer je u pitanju ona maščoba od ministra, ministar Ivan Vrdoljak, koji se isto u brodove razumije ko Marica u Krivi Kurac. Isto se razumije u brodove kao što se razumije i u poštenje. Ivan Prdoljak je HNS-ova dika, uzdanica premijera Zorana Milanovića. Koji se razumije u ništa vezano uz proizvodnju.
Jednako se u brodove i poštenje razumije i taj Tomislav Debeljak koji čak drsko obećava modernizaciju Brodosplita, uključujući tehnološka unapređenja i diversifikaciju proizvodnog portfelja. Ubijte me tupim nožem ako vam Debeljak objasni u pet rečenica što je to diversifikacija. A budale mu dale preduzeće. Da ga razjebe do kraja. Do jaja. I skoro milijardu i pol kuna. Mojih i vaših. Nek mu se nađe dok razjebava.
Plan restrukturiranja uključuje izgradnju šest brodova godišnje, što je trebalo osigurati stabilnost i profitabilnost tvrtke. Država je, pak, osigurala financijsku potporu u iznosu od oko 1,3 milijarde kuna tijekom procesa restrukturiranja, uz jamstva Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR).
Toooo, milijarda i pol kuna naše love, tko zna po koji puta bačene u nekakve sanacije Brodosplita. To je i najvažnije.
Agonija Brodosplita se nastavlja, vjerojatno će ipak krenuti malo brže. U propast.
