Kolektivni ugovor je pismeni sporazum između radnika, koje predstavlja sindikat, i jednog ili više poslodavaca, kojim se reguliraju različita pitanja iz područja radnih odnosa i koji ima pravnu snagu, odnosno predstavlja izvor prava. To znači da radnici ako nisu organizirani u sindikat ne mogu s poslodavcem sklopiti važeći kolektivni ugovor.

Dakle, radi se o hrpetini papira napisanoj nakon dugotrajnih pregovora  koji izgleda otprilike ovako.

S jedne strane stola sjednu svinjski polovičari, s druge strane kapitalisti.

Sindikalisti imaju dugačak popis, kojeg poslodavci posprdno nazivaju „Želje slušatelja lake muzike“.

S druge strane poslodavci nemaju ništa, nego nadrkano gledaju pohlepne sindikaliste, ko što mačak gleda tustog i debelog miša i na svaki njihov prijedlog ko iz topa odgovaraju „Nemože“

Padaju tu i teške riječi, psuje se i kurcara, lupa vratima, ko fol prekida, pa onda nastavlja.

Da bi se na kraju nadrljao dokument koji se zove Kolektivni ugovor.

Pa se ondak upriliči potpisivanje i slikavanje za medije.

Svi su sretni, ko prasad u blatu.

Ozarenih lica tumače da je to baš to što treba za punu sreću.

Poslodavac je sretan, sindikati su sretni.

A njihovi su interesi sučeljeni.

Neki kurac tu ne štima. Smrdi!

Ali govori o sindikalistima, ali i poslodavcima puno.

Onda sindikalisti, pa radnici i neradnici neprekidno mašu tim kolektivnim ugovorom, nabijaju ga na stol nesretnom kapitalisti, koji si jebe cijelu obitelj u mislima, i proklinje trenutak koji je potpiso papir.

Evo, neki dan je ČVP (čuveni vrhunski poduzetnik) Danko Končar, suspendirao kolektivni ugovor u Brodotrogiru.

Pa je sve to pojasnio riječima:

Nedostatak likvidnih sredstava doveo je poslodavca u tešku materijalnu situaciju uslijed koje nije u mogućnosti ispunjavati svoje dospjele obveze o dospjeću. Navedena situacija kulminirala je blokadom svih poslovnih računa, u kojoj se Poslodavac kontinuirano nalazio od 8. siječnja 2019., te konačno podnošenjem prijedloga za pokretanje predstečajnog postupka s ciljem uređivanja svog pravnog položaja i odnosa prema vjerovnicima, te održavanja djelatnosti i nastavka poslovanja.

 Dakle, love nema. Od osmog siječnja 2019.

A kojim kurcem je onda maho pred likovima kao Boris Cerovac, Rossanda, pa onih papaka iz Trećeg maja, koje je Uljanik odveo u tri pičke materine?

Po džepovima se sada kopa i traži ključ, ne bi li se stavio u bravu.

Brodotrogira.

Bože moj, sami smo si za to krivi. Nije kriv nitko iz njemačke, Italije, Tunguzije, ma nije kriv nitko osim nas Hrvata.

Koji smo dopustili da se takvi likovi motaju uopće po Hrvatskoj, a kamo li da plivaju na površini.

Dakle, stvar je prosta ko pasulj.

Još iz vremena Altaviste, dalekih devedesetih, internetske tražilice koja je prethodila Googleu, informatički pismenoj javnosti postale su dostupne informacije o svemu i svačemu.

Kaj je najbolje, te sve tražilice imaju pristup svim mogućim informacijama.

Pa recimo da ste u zadnjih desetak godina, od vremena kada se u Hrvatskoj ukazao multimilioner Danko Končar, samo upisali njegovo ime, pojavio bi vam se cijeli niz nelijepih informacija o tom liku.

• Osuđen na zatvor zbog pljačke u Jugoturbini, ne baš puno, samo dvanaest godina, davne 1977.
• Odlazi nakon odsluženja prdekane u Rusiju, bavi se biznisom, ali ga se nitko od Rusa poslovnjaka ne sjeća.
• Kupuje firmu u Južnoafričkoj republici za iznos od 469.000.000 $, a pouzdano se zna da on taj novac nije imao, nego je novac prikrivenih partnera.
• Vraća se u Hrvatsku 2006, sa imageom multimilionera, pažljivo izreklamiranim preko žutih medija, pa se na njega lijepe svi mogući jebivjetri, ko muve na govno.
• Vjerojatno je jedina istina u priči o Danku Končaru da ga je obitelj Cetinski opljačkala svojski, baš ono HDZ-ovski. Jer ne valja zaboraviti da je gospođa Vinka C. bila vrlo visoko rangirana dužnosnica HDZ-a.
• Navikao da se njega povezuje sa milijardama, a nikada ga niko nije vidio da poteže novčanik iz džepa, izjavljuje da je jako zainteresiran kupiti Brodotrogir, Uljanik i Treći maj. Ni manje ni više nego tri brodogradilišta. Nema zajebancije sa drugom Dankom.
• Poslovne poteškoće u Finskoj gospodina Končara jako su dobro obrađene u svim našim medijima. Nije ni puno. Skoro pola milijarde EUR-a. Finci su rekli da im je pun kurac muljaža gospodina Končara i traže da im lovu vrati.

E pa sada je vas pitam, imate vikendicu u Dragonošcu, sa petsto hvati zemlje, lova vam treba, ali baš treba i odlučili ste je prodati.

I pojavi se Danko Končar i izrazi interes da kupi.

Dobro. Čuti ćete se ovih dana.

Čim on zamakne iza kuta, vi udarite njegovo ime u Google.

I dobijete sve ove informacije.

I nekoliko desetaka tisuća drugih, ali sve u istom smislu.

Prljavi tragovi.

Da li biste vi prodali vašu jebenu vikendicu bez građevinske dozvole, vode i sa strujom na staru Hondu i tih parsto hvati zemlje Danku Končaru?

Da li bi vam on bio vjerodostojan kupac nakon svih informacija koje o njemu imate?

Bi naravno.

Ako ste pali iz pičke ravno na beton.

E, a brodogradilišta se ne kupuju u Sparu ili Konzumu, a Boga mi ne niti u Lidlu ili DM-u.

Kupuju se od Vlade.

Republike Hrvatske.

A kupovina brodogradilišta je, citiram D. Krstičevića, proces, to su procesi.

Koji traju.

Pa se rastežu na sve Vlade RH od godine 2006.

Pa koji su kurac radili dužnosnici u Vladi?

Niko od njih sve ove godine nije otvorio Googlei  pogledao o čemu se radi, pa lijepo rekao Dajte najte, ljudi moji, pa ja mu ni viksu ne bi prodo.

Ej?

A Danko Končar je Baja. Koje g se ne kontrolira. Ni na Googletu.

Sada je vlasnik Brodotrogira, većinski vlasnik trogirskog SDP-a, i sve donedavno nekakav strateški partner kojeg su zazivali informatički nepismeni sindikalisti, direktori brodogradilišta i ovi tupsoni iz Vlade.

Do pred mjesec dana, a govna o njemu vise na Internetu već godinama.

Sve smrdi Internet od informacija o njemu.

Investitor i strateški partner kojega niko nikada nije vidio da vadi takujin iz džepa.

Stručnjak za prelijevanje iz u šupljeg u prazno.

Dobro, postoje priče da su neki političari itekako vidjeli, ali to je bilo više onako, ispod stola.

I sada je suspendiran kolektivni ugovor u Brodotrogiru.

Većina vlasničkih udjela prebačena je iz krovne tvrtke Brodotrogir d.d. na kćeri tvrtke u vlasništvu Končara.

Naravno.

Od djelatnosti, preživjet će remont i marina.

Marina nije bila cilj restrukturiranja već je iskorištena od vlasnika da uloži u profitabilniju djelatnost nautičkog turizma, koji zapošljava mali broj ljudi.

Dakle lova je izvučena, prostorni plan Trogira jesu lokalni plaćenici izmijenili prema potrebama i zahtjevima Končara. Po nejgovom nalogu! I nikome ništa!

Puno, jako puno ljudi je tu koji bi trebali sudjelovati u revitalizaciji Golog otoka.

Ili nekog većeg, jer Goli bi bio premali.

Ne samo Trogirani nego i državni dužnosnici.

Od 2009 na ovamo.

Nije Tito bio šašav, ali ni malo.