Bilo je napeto u zadnje vrijeme. Evropsko prvenstvo u nogometu bacilo je u sjenu sva zbivanja, čak i cijeli cirkus oko izbora Milorada Pupovca na čelo saborskog odbora, nekako je palo u sjenu hrvatskih loptača u Njemačkoj. Slabo je bila vidljiva najveća politička sramota SDP-a, podrška HDZ-u za izbor rečenog Mićka. Jer nisu u pitanju manjine. U pitanju je ono što u SDP-u ne znaju i nikako da nauče. Politika je u pitanju.
Jedan od većih dosega SDP-a je izglasavanje Milorada Pupovca za predsjednika nečega.
Treba držati stranu HDZ-a kad zaškripi.
Jer možda kapne koja sinekurica. A za to i jesu pri kopanji.A SDP je ionako Stranka Dajte Položaje.
— Spectator (@SpectatorHR) June 23, 2024
Svi oni koji i malo drže do sebe otputovali su na koju od utakmica, a oni koji svoje hrvatstvo žele pokazati svima, išli su na sve tri utakmice. Ne sviđa mi se sustav natjecanja na prvenstvima Europe. Recimo, Hrvatska kao trećeplasirana na Svjetskom prvenstvu trebala je ući u takmičenje s barem tri, ako ne i četiri boda fore. Jer imamo prošlost. I to dva puta za redom. Mi smo na prvenstvo svijeta došli kao bivši. Ekipa s prošlošću. S ovog prvenstva odlazimo kao bivši. Sada već s dalekom prošlošću. Na automobilskim retrovizorima nemam navučene one kurtončeke s kvadratičastim uzorkom. Niti mi se zastave vijore s vrata automobila. Ni na haubi nemam šahovnicu. Užasno mi na živce idu debilne reklame u kojima se neki idiot iz svega glasa dere Joško natoči, natočiiii. Kao da poziva Joška da mu natoči ženi. Do kraja. Do jaja. A jadni Joško stoji, na licu mu se vidi da mu je neugodno. A opet, mora. Jerbo, marketing. Pa onda ona posprdno nazvana Livnolada, pa me izluđuje nacionalističko divljanje Joška Jeličića u komentarima. Pa deračina klipana odjevenih u dresove dok reklamiraju ne znam, ili pivo ili kladionicu. Jer reprezentacija je svedena na reklame za pivo, kladionice, natakanje i divljanje Joška Jeličića. Sve skupa je umotano i zapetljano u nekakav bolesni nacionalni naboj, jer smo mi Hrvati najbolji. A nismo. I ne smiješ reći da nismo najbolji.
— Spectator (@SpectatorHR) June 26, 2024
Na retrovizoru mi ne visi Hajdukova zastavica, a Hajduk dišem od kad se sjećam za sebe. Znojim se prije utakmica. Psujem. I navikavam se da neće za mog života biti prvi. Hajduk ja moja ljubav. Jednako kao što je i Hrvatska moja ljubav. Zemlja u kojoj živim, koju gradim, zemlja za koju sam se borio. I reprezentacija, realno je moja ljubav. Ali svakako, ne ovakva. Reprezentacija je postala prčija tipova koji imaju ogromne financijske interese, podilazi se najnižim strastima. Reprezentacija je podignuta na pijedestal. I nitko nema pravo reći da su igrali za kurac. Da su bili nespremni, fizički i psihički. Očajno loše vođeni, nije uzeta u obzir činjenica da se radi o igračima koji su, kako bih rekao, vremešni. Pa di ćeš starog jarca ćerat da trči ko što trče Rumunji, Turci, ma svi osim nas. Sav taj urnebes koji je stvaran oko reprezentacije samo je pogoršao stanje. Kome je uistinu trebao odlazak u Vatikan, gubitak vremena odmora i priprema. Komu je trebao susret s predsjednikom vlade na dan utakmice s Albancima, u vrijeme kad je potreban mir? Kome je trebala onakva katastrofalna igra protiv Albanaca? Da je tako igrao Hajduk ili Dinamo, trener bi dobio nogom u guzicu da se sve praši. Pola sata nakon utakmice. A dio javnosti ne spava od straha da nakon ne rezultatskog, jer u sportu mora netko i izgubiti, nego igračkog debakla, slučajno Zlatko Dalić ne bi napravio ono što bi bilo moralno i jedino ispravno. Dao ostavku. Kad bi se netko sjetio i rekao da Dalić treba otići, linčovali bi ga. Samo spominjanje u istoj rečenici Dalić i ostavka, svetogrđe je. Igrači su ostarjeli, nisu zaboravili igrati nogomet, ali ne mogu igrati u snazi kao prije. Jasno je svima osim Daliću. I ima nikakav rezultat. I on mora otići. Otvoriti prozore za svježi zrak, nove i modernije nogometne filozofije. On, sudeći prema njegovim izjavama uopće ne vidi gdje je problem. On priča o osam minuta, o teorijama zavjere. U igranju u 15 sati. A satnica je određena puno prije no što su parovi izvučeni. U 15 sati su igrale i druge momčadi. I gubile i pobjeđivale. Na žalost, u 15 sati su igrali i Španjolci, istog dana kada i mi. Bad luck.
Besposličari
Repka se vratila, dočekalo ih je stotinjak dvjestotinjak besposličara, jer, kako nazvati poriv da ideš na poprilično daleki aerodrom dočekati grupu ljudi koje ne poznaješ i tamo ih bališ i sliniš po njima? Da su išli čekati mlade studente koji su osvojili svjetsko prvenstvo futsalu pred samo dva tjedna, svi bi im rekli da su luđaci. Kažu novinari da su reprezentativci tužni. Vjerujem da jesu. Naime, nigdje nisam pročitao da su prije prvenstva Europe izjavili da će premije koje će dobiti donirati u dobrotvorne svrhe. A potreba ima više nego dovoljno, jer mi smo siromašno društvo. I spali su, taman pred početak frcanja prave love. Masne premije će im izostati. Vjerujte mi, da meni ode parsto tisuća eura ispred nosa, i ja bih bio tužan. Jako tužan. A konjine novinarske im izražavaju sućut i razumijevanje, niko da ih pita Koji vam je kurac bio protiv Šiptara? Ili Jel se nogomet igra do zadnjeg sučevog zvižduka? Naravno da neće. Linčovala bi ih raja. Sve ovo ludo.
Sve dok se reprezentacija ne oslobodi stega lažnog domoljublja, religije, pa kad počne ozbiljno raditi što se traži od nje, pripremati se, zvati igrače koji igraju dobro i u svojim klubovima, igrati i boriti se, mi rezultata imati nećemo. A Dalić to napraviti ne zna. Evo, rekao sam.
Ja te domoljubne fore ne pušim. Ako si domoljub, bori se, grizi i gini. Bez love. Nek ti pokriju troškove, ali braco, priča o domoljublju i milijunskim premijama teško ide u jednu rečenicu.
Dva šamara u jedan dan. Puno i za debeli đon obraz
Jučer se Plenković zavalio u robotaksi koji se trebao prošetati po pozornici. S kraja na kraj. Petnaestak metara. A nije. Jerbo je taksi valjda imao tremu. Rimac je nakon Nevere napravio robotaksi Nemere. Veliki displeji, prozori na sve strane, Plenković zavaljen u nekakvu jebačku fotelju, poluispruženu, ko da će na njoj da prostite fukati, ili ipak samo malo odknjavati i prdnuti koji puta, predstavljen je zagrebački robotaksi. Statična lijepo uređena kištra. Stvar lijepo izgleda, biti će vrlo interesantno vidjeti kad u njega sjedne podnapita škvadra i naruči vožnju do Kozari putova. Ili Kanala. Ili kad kumice s torbama za plac ulete među one displeje.
— Spectator (@SpectatorHR) June 27, 2024
Sam ultraluksuzni dizajn pokazuje da je to sve skupa zajebancija. Pa jel Rimac ikada vidio prosječnu taksi klijentelu u Zagrebu? Devedeset poto od njih ni u kuću ne bi pustio. Zajebancija vrijedna milijardu kuna, čak i naših, jerbo smo i mi Europljani. Pušing rođo, pušing kako je govorio pokojni Stjepan Spajić. Svima je jasno da je car gol. Osim Caru. Kralj Sunce ne vidi da je sve ovo samo pizdarija, da je lova, 180.000.000 EUR-a bačena u vjetar. Na njegovu preporuku i njegovo zalaganje i lobiranje. Pitat će ga jednom EU i za to. Ili već jesu, jer vidim, fotelje su podijeljene, a njemu je jedino ostalo sjediti zavaljen u nepokretnom auteku, kojeg čak ni tip s jojstickom nije uspio pokrenuti. A moj unuk svoj auto kupljen na kramu vozi povazda.
Što smo danas naučili?
Jedini kojeg možeš pozvati preko aplikacije i biti potpuno siguran da će ti doći je Nepalac na biciklu. 🤷🏻♂ pic.twitter.com/B64cp7CMjV
— Spectator (@SpectatorHR) June 26, 2024
Šamarčina je lijepo odzvonila na punašnom premijerovom licu. Onda se pojavila vijest da se onako uz but, kak se kod mene u kvartu veli, niz kurac, kandidirao Milanović, pa je odmah počeo mukati i telac Butorac, jerbo mu je Radeljić promptno napisao što mora reći. Onda je odjeknula druga šamarčina. Penavina izjava o podršci Milanoviću Sve su opcije na stolu.
— Spectator (@SpectatorHR) June 26, 2024
Onima kojima nije bilo jasno da je glasanje SDP-a za izbor Milorada Pupovca, političko pitanje, ta SDP nipošto nije smio dati ruke HDZ-u, moram objasniti, jučerašnji debakl oko predstavljanja, te lijepo oblikovane kutije, nije debakl Mate Rimca. Debakl je to Andreja Plenkovića. Šamarčina nekakvoj njegovoj fiks ideji. Rimac je lovu dobio. Lova je zbuksana. A to je najvažnije.
Plenković je poosvajao izbore. I ondak mu je malo stalo. Izmakla mu se euro fotelja. Nije u poziciji svojatati uspjeh reprezentacije. Ni taj jebeni taksi ni centimetar da se pomakne… Pa onaj Penava koji ima stol za opcije.
A u vražju mater.
Hoće li netko od novinara priupitati Andreja Plenkovića o dojmovima s prezentacije nepokretnog taxija, te o procjeni opravdanosti dodjele svih tih sredstava? pic.twitter.com/MIf2CKxvwt
— Spectator (@SpectatorHR) June 27, 2024
