Čarolija je nestala. Povratak u realnost.
Konačno mogu maknuti lavor koji je stajao ispod televizora, jer sam ga tamo stavio da mi Rene Bitorajac ili Goran Navojec ne proliju hektolitre piva po parketima.
Mogu sada pojačati zvuk na televizoru u nadi da se neće ukazati Joško Jeličić i svojim iritantnim glasom brbonjati doskočice s bikijade u Radošiću, a proljevi lažnog hrvatstva i pseudo domoljublja neće curiti u rečeni lavor.
Osvojili smo broncu. Čestitam.
Naša reprezentacija ima talent Gorana Ivaniševića, da nas razjebe do kraja, a opet, nekako dobro ispadne.
Vrhunac razjebavanja bila je sinoćnja deračina voditelja na dočeku na Trgu, derali su se ko jarci kad im kožu skidaju. Da užas bude veći, sve skupa sam gledao s velikom dozom straha, bilo me strah da netko od izvođača koji su zabavljali okupljenu mladež, ne umre od starosti na pozornici.
Bojim se da inatljivi reprezentativci više neće htjet ništa osvajat, jerbo znaju kakav ih užas čeka na dočeku.
I sada je sve gotovo.
Čarolija je nestala. Povratak u realnost.
Dolazi vrijeme realnosti. Vrijeme sivila.
Sivilo
Svanulo je sivo jutro. Hladno, mrazovito. Bjelina mraza na travi parka pod mojim prozorom. Sitno inje na promrzlim grančicama, sivo nebo.
Palim cigaretu, gledam kroz prozor iz tople sobe. Razmišljam. Kako vrijeme može savršeno točno ocrtati budućnost. Čudna je to priroda. Sve zna. Sve može.
Mjesec čarolija je prošao, iza nas je.
Gledam kroz prozor u sivo nebo prema jugu, tamo negdje u daljini, ali ne predaleko nalazi se Banija. Banovina. I tamo je hladno i tamo je mraz. I tamo gleda ovaj čas netko kroz prozor i razmišlja o jebenoj snazi prirode, ali gleda kroz prozor hladnog kontejnera. Već treću zimu. Kontejner koji se zagrije, a čim se otvore vrata i neto uđe ostavljajući blatne tragove na podu, ulazi zima. Možda razmišlja i o kuratoj sreći koja mu je dodijelila sreću da živi baš tu. Na Baniji. Ili Banovini. Ili u Hrvatskoj?
Gledam na drugu stranu, samo da odagnam tužne misli
Tamo negdje sjeverno, pod Sljemenom, valjda netko gleda kroz prozor iz tople sobe, upravo poput mene. I uživa, jer, evo, počeo je raspust, zasluženi odmor, potrajati će mjesec dana, do početka zasjedanja Sabora.
Vjerojatno on o prirodi ne razmišlja. Radi i kuje planove, što će slijedećih mjesec dana. Kupovina bora, kićenje, obilje poklona ispod bora, bogat doček Nove godine, obilna trpeza, pa onda skijanje, sunčanje na dvije tisuća metara nadmorske visine, boravak na svježem zraku.
Sigurno se neće u tih mjesec dana sjetiti da je onima na Baniji ili Banovini, pun kurac boravka na svježem zraku.
O Baniji ili Banovini i ne razmišlja. Pa nije on kriv. Zašto bi?
Bojim se da inatljivi reprezentativci više neće htjet ništa osvajat, jerbo znaju kakav ih užas čeka na dočeku.
Lijepo. Premda sam neugodno iznenađen saznanjem da postoje i siromašni.
Možda je neki nesporazum?
Možda su Vas, da prostite, prevarlili? pic.twitter.com/etZ0F43MCp— Spectator (@SpectatorHR) December 18, 2022
Smijeh u društvu, nazdravlja i želi još bolju godinu, slijedeću. Da bude u blagostanju, većem nego do sada. Hvali se veseljem i druženjem na Fejsbuku. Nek se vidi. Nek se zna. Nek se vidi tko ima, tko se pobrinuo za lagodan život.
Veseli i bezbrižan smijeh djece, djece kojoj je pružio sve, i toplinu i obilje. I dobro školovanje, i bogate poklone pod bor i skijanje. I zdrav boravak na svježem zraku. Ma sve.
Jer dobar je on otac. Ili dobra je ona majka. Nema veze. Dobri su oni ljudi. Ljudi koji su se posvetili brizi i ugodnim životima svojih najbližih.
Za ostale ih boli kurac. Jer, obraza i časti oni nemaju.
Valja zapametit ova imena.
Dobro ih zapamtit. pic.twitter.com/3A88gKHKKx— Spectator (@SpectatorHR) December 18, 2022
[TWTR]
