Buga, Tuga i braća im Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat, doveli su Hrvate iz Bijele Hrvatske u zakarpatju na ove prostore, negdje u sedmom stoljeću, protjeravši mrske Avare i naselili se na prostoru koji su nastanjivali Avari. Nisu bili kršteni, a nisu bili prosvjećeni, za razliku od danas, kada su kršteni.
Od stoljeća sedmog. Tisuću tri stotine godina Hrvati snivali su domovinu. Puno je to vremena. Pola miliona dana. Točnije 511.500 dana neprekidnog snivanja Hrvatske. Kamen pod glavu, umjesto kušina, i snivaš Hrvatsku. Ima li ljepšeg? I tako svaku noć. Pet stotina tisuća dana.
Sanjali su noćima, prevrtali kamen da im bude ugodnije, od kako se nekakvom Hrvatu u snu ukazala samostalnost, pa je svoj san ispričao uz logorsku vatru drugim Hrvatima. Sanjao je da je svoj na svome, sanjao je da je siguran, sanjao je svašta. Zastave su u snu vijorile, ruka se na srcu držala, a srce je tuklo ispunjeno čežnjom. Za slobodnom i sretnom zemljom. Hrvatskom. A kako stoje stvari, nisu je morali nazvati po Hrvatu. Mogli su i po Tugi. Bilo bi puno primjerenije.
Prošla su stoljeća, kao na tekućoj traci. Ljudi su se rađali, umirali, a san je ostao isti. Biti svoj na svome. Budili su se bunovni, uzdisali od čežnje za domovinom. Neki su zbog te čežnje i po kostima dobivali, nekima su glave ostale u pijesku stratišta u Bečkom Novom Mjestu, nekima su kosti raznijele grabežljive zvijeri na Krbavskom polju. Mnogi su za svojom, hrvatskom domovinom uzdisali na šankovima minkenskih pivnica grickajući reš pečene bretzle i ispijajući hektolitre bavarskog piva, podrigujući glasno dok su govorili o ljubavi prema Hrvatskoj i mucajući pjevali Istrčale istrčale zagrebačke frajle. U sigurnosti doma u dalekoj Americi sanjali su Hrvatsku, šaptali su voljenoj ženi Milo moje, doći će i naše vrijeme. Pa ćemo reći Sad il nikada. I zapjevali Now or never.
Milioni ljudi pola tisuća godina sanjali su Hrvatsku. Da bi dobili ovo. Umjesto pravde, nečega poput četiri tisuće godina starog Hamurabijevog zakona, dobili su Šeksov zakon. Pa ti živi u njihovom snu pizda ti materina. I njima. Budimo li se i sada, kad imamo državu, pa onako bunovni jebemo li sve po spisku silnim generacijama Hrvata koji su sanjali ovo u čemu živimo? Moralnu kloaku, nepravdu, neznanje? Pomislite li ikad na prvog Hrvata koji je usnuo san, pa se zagledani u strop, mučeni brigama o golom preživljavanju pa promrmljate Jebala ga braća i Klukas i Lobel i Kosen i Muhlo, a i sestre mu Tuga i Buga u njegove snove? Pomislite li ikad Pa što se taj san nije protego barem još sto godina, pizda mu materina?
Država je stvorena samo radi jednog razloga. Pljačke građana. Drugog razloga nema. Samo pljačka.
Stvorena je država po mjeri njenih stanovnika. Nisu to građani, prije bi se moglo reći, malograđani. Državom upravljaju neuki ljudi, kasta povlaštenih, kao u vrijeme Franje Tahija. Lokalni šerifi upravljaju općinama u kojima nema života. Nema posla, nema budućnosti. Ali ima općinskih uprava. Na selima ljudi životare i pokušavaju će snaći s nekoliko stotina EUR-a mirovina ili primanja, a suvremeni Tahiji se guše u plaćama od tri tisuće EUR-a. kad bismo se upitali, a zašto, suvislog odgovora ne bismo imali. Imamo samo slutnju o kupovini lojalnosti lokalnih čelnika državnoj vlasti. Mjesto s manje od dvije tisuće stanovnika, razasutih po brojnim zaselcima, ima načelnika, ima donačelnika, ima fakturni odjel, mali do bratića je komunalni redar, žena od ulizice je šefica pravne službe. I oni funkcioniraju. Njih desetak dobije oko petnaestak tisuća EUR- neto kao plaću. Ne zarade. Dobiju. Od mještana koji nemaju ni par stotina EUR mjesečno. Mužače odjevene u skupe haljine, koje nabadaju u štiklama ko što koze nabadaju, za nerad dobivaju dvije tisuća EUR. Nitko od njih ne može na pola stranice formata A4 napisati što je radio ovaj mjesec. Napisati velikim slovima.
Država je stvorena samo radi jednog razloga. Pljačke građana. Drugog razloga nema. Samo pljačka.
Državu smo rasprodali. Na obali stranci lijevaju tisuće tona betona, lokalne vlasti ne brinu. Banke su strane, svojih nemamo, opljačkane su. Tvornice pretvorene u skladišta prodajnih centara, javno zdravstvo potkrada ministar zdravstva. Predsjednik vlade čami u dugogodišnjem zatvoru jer je potkradao državu. Suce vode u zatvore ogrnute kapuljačama.
Osjećate li sram radi toga? Ne osjećate, navikli ste. Ili ste samo ljuti što sami niste znali stvoriti priliku za krađu?
Stabilna vlast počiva na ruci kriminalca. Predsjednik vlade sav sretan objavljuje da je kriminalac izašao iz zatvora, a predsjednik sabora s velikim olakšanjem izjavljuje da se sada može glasati, jer se čekalo da kriminalac izađe iz zatvora.
I ja sam usnuo san. Noćas.
Usnuo sam kako stojim na vrhu brda s kojeg puca prekrasan pogled na more, sunce mi grije lice, miris makije, pjev cvrčaka, a ja raširio ruke i s vrha brda vičem, vičem iz sveg glasa Oj Bugo, Tugo, Klukasu, Lobelu, Kosjenče, Muhlo i Hrvatu, jebem li vam mater, da vam jebem. I vašim snovima.
