Snažna bura divljala je, udarala o drvene škure na zatvorenim prozorima te hladne zimske večeri u Pučišćima. U tamnoj konobi, na žicu obješena slabašna žarulja njihala se pod naletima vjetra koji je našao put i kroz zatvorena vrata. Žućkasto svjetlo iz musave žarulje, promijenjene tko zna kad, poigravalo se na grubim licima dvojice Bračana koji su sjedili za stolom. Na stolu dvije čaše, one bačvaste, s baždarom, dna prekrivenog potamnjelim mrljama nekad davno ispijena vina. Na stolu boca vina, crnog, gustog, pravog težačkog.
Kad bi ti zna, dragi moj Jere, kakvo je ovo dobro vino. Ma ima dušu, sedam jezika govori. Brat i ja smo ga baš dobro napravili.
Pa naspi mi čašu, da ga kušam, progovara Jere, zažarenih očiju, čiji pogled je milovao bocu vina, kao da je najljepša žena. Ne mogu, dragi moj Jere, pola je moje pola je bratovo.
Pa daj mi iz svoga, dovitljivi Jere progovori, ne skidajući pogleda s boce, lagano jezikom prelazeći usnicama. Ma da bi ti ja, ali moj dio je doli, a bratov je gori. Samo je lagani trzaj kutova usnica govorio E, jesam te. Pa kad je tako, daj mi slamku, da otpijem iz tvog dijela, uz smiješak će bistri i sada već dobrano zainteresirani Jere.
Ma da bi ti ja, ali brat ne da kroz svoje.
Naravno da ste čuli taj klasik među vicevima o Bračanima, najškrtijim ljudima na svijetu. Ma u Svemiru. Bračani su toliko škrti da ni svoju kunu nisu htjeli pokazati, pa je onaj student morao ukrasti škotsku kunu.
Brač je poznat i po tome što je u NOB-u dao izuzetno velik broj partizana, čiji su unuci sada pragmatično okrenuli ćurak, presvukli se. Pa neki viđeniji Bračani danas drže Pavelićevu sliku na kaminu.
Otok Brač zavičaj je skrbnih ljudi. Evo, vidite onog Lovru unuka šjor Ante, a tog Antu su od milja zvali Poglavnik. Čovjek se kućio, toliko marljivo da je stekao skoro pola Brača.
Ako niste znali, i SDP-ov Arsen Bauk, isto je s Brača. Baš iz Pučišća, u kojem su se ona dvojica nadmudrivala oko čaše vina. Arsen je svakako poznat kao najštedljiviji saborski zastupnik, premda mislim da se ne radi o štedljivosti, više o genetici, a još kad se zna da u džepovima ima ljutog poskoka, nema šanse da Arsen plati nešto, jer, di ćeš gurat ruke u džepove u kojim spavaju ljuti poskoci. Godinam gledam tog lika, pomalo krnjavih zubi, što je i očekivati za Bračana. Jer, zubari su skupi. To je dio financijske kulture otoka Brača. Nikako se ne mogu sjetiti nečega, nečeg po čemu bih mogao sjetiti se kao djela Arsena Bauka, čovjeka koji je već četvrt desetljeća u vrhu nečega što se samo kod nas može zvati socijaldemokracija. Niti neke izjave, osim one davne, kad su ga pitali, kako uštedi cijelu plaću. A on je odgovorio da mu stan u Zagrebu plaća država, a oko ručka obilazi prijatelje, pa ga uvijek netko ponudi ručkom. I ostane lova u takujinu. A takujin sve deblji.
Ja ne bih pričao, a Boga mi niti pisao o ljudima koji ti se nakenjaju oko ručka, praveći se nevještim, a naročito onima koji dođu praznih ruku. Jerbo mi je to strano, nisam u tome doma, pa da štogod krivo ne napišem. Arsen je tada spomenuo i stan koji koristi. Ovih dana se ionako puno piše o stanovima koje koriste ti dužnosnici. Pa su mnogi od njih, u pravom smislu te riječi i dužni za režije, a Boga mi i za stanarine, pa makar one bile vrhunski bijedne, manje od pet kuna po metru kvadratnom.
U Pučišćima vrlo skromnu vikendicu imao je Ivica Račan. Zimi mu je o njoj vodio brigu otac Arsena Bauka, koji je krao Bogu dane nezaposlen. Kome na Braču treba matematičar? Pa je njegov otac zamolio Ivicu vidi jel bi mali mogao nešto pisati u Zagrebu. Jako se založio u tadašnji glavni komunist Brača, drug Slaven Puljak, pa je dragi Arsen, ni kriv ni dužan, osvanuo u Zagrebu, kao doministar u ministarstvu obrane, kod Joze Radoša.
Jebate, koja je to ugroza bila. Jozo Radoš ministar obrane, a Arsen Bauk doministar. Da su nas napali Liliputanci, pregazili bi nas ko plitak potok.
Hrvatska je živjela opasno tih dana.
Nije mi namjera sada navoditi što je sve Arsen Bauk radio, a ni ono što nije napravio, a mogao je. Recimo, srediti glasačke spiskove, jerbo je bijo ministar uprave. A nije. Jer ga je bolio kurac. Drugog razloga ja ne vidim.
Dakle, objavilo je da je Arsen uštedio pola milijuna kuna, u četiri godine.
Za jelo znamo, objasnio je, ali u roj rečenici spomenuo je i stan. Kojeg naravno ne plaća, plaćam ga ja, ali i vi.
On ne. A istovremeno, kao mlad i naočit muškarac, pažljvo gelirane frizure koju hahari u Dubravi zovu picolovka, blistavog osmijeha, normalno je da ima i curu. On je ima već desetljećima. Ali se ne ženi.
Jer je svadba skupa. Ali ne vjerujem u taj razlog. Snašao bi se on pa bi organizirao svadbu kod nekog od prijatelja, da da taj prijatelj ne bi ni znao da ima svadbu u kući. Svakako je važniji razlog stan. Ako se oženi u Zagrebu, nema više pravo na stan. Koji plaćam ja, a možda i vi. Pa bi morao plaćati stan četiri do pet soma kuna. Što je godišnje šezdeset. Što je četverogodišnje dvjesto četrdeset. Skoro pola onog što je uštedio, otpada na život na mojoj grbači.
Možda i vašoj. Puno je ljepše živjeti tako. Kaj ne?
Prava socijal demokracija. Socijalni slučajevi plaćaju velemože.
Jer im se može.
