Iz daljine je dopirala glazba nošena naletima vjetra. Veseli i poletni tonovi. Onda vjetar zastane, pa opet donese zvuk. Hodam i gledam, skupilo se mnoštvo, na razglas se čuju taktovi dobro znane pjesme Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.
Ljudi plješću u ritmu, svojim tijelima napravili su krug, a u krugu veselo skakuću u ritmu muzike Milorad Pupovac i omalen čovjek, obučen kao dimnjačar, s pičkinom frizuricom stila sredine osamdesetih ispod nosa, ali nije kepecu do pičke, više su brtjijti hommage velikom Adolfu Hitleru, pa ih pažljivo maže crnom pastom za cipele, a na čelu mu se zalijepio maleni frčuljak kosice, isto tako, pomno namazan crnom pastom za cipele marke Gladys. Tek kad sam prišao bliže, vidio sam da je taj maleni čovječuljak, ta sitnež u stvari onaj Marko Skejo. A uniforma nije dimnjačarska, jerbo dimnjačarske uniforme nose sreću, a Marko Skejo nije čovjek koji nosi sreću. Nikome osim naravno sebi. Upravo kao što i Mićko Pupovac nosi sreću samo sebi. Njih dvojica se grle, ljube bale. Onda se Milorad, razdrljene košulje promuklim glasom zadere Živilo bratstvo i jedinstvo. A pičkasti Hitler vikne Živilo.
Živija Turudić vikne Skejo, a Milorad drekne Živija naš glavni odvjetnik. Pa cjepkajući na slogove arlaukne I ma mo tu ži te lja. I ma mo tu ži te lja. Okupljena svjetina sva razdragana prihvati i započne skandiranje. I ma mo tu ži te lja, I ma mo tu ži te lja. Debeli podnapiti glavonja koji je stajao pored njih, iz remena hlača što su se dobrano objesile ispod ogromne trbušine izvuče pištolj i zapuca u zrak.
Cijeli šaržer. Pa iz džepa hlača izvadi drugi. I puca u zrak u ritmu skandiranja. Oduševljena raja viče Još Jopa pucaj još. Znaju oni da je Jopa vičan pištolju, ima on prakse, još od kad je bio u disko klubu u Pitomači, pa je pištolj uperio u glavu redaru. Bez pištolja on nikud ne ide. Ni u disko klub, od pištolja se ne odvaja ni dok zanosno njiše kukovima na plesnom podiju, poput Travolte.
Među okupljenom svjetinom je mlada žena, zbunjeno gleda, ona uopće ne shvaća što se događa. Dere se ne uho čovjeku do sebe, tipu koji ima lice poput konja, Ma daj Tomislave, reci mi što se događa. Tek nakon nekoliko puta okreće se prema njoj i kaže Majdo, pusti sada. Imamo tužitelja.
Glazba je stala.
Grobna tišina. Pojavljuje se ćelavi tip, nešto govori okupljenima na nekom čudnom jeziku, ali ga nitko ni kurca ne razumije, on maše rukom prema masi, poziva nekoga. Pa se dere Dođi Nado, dođi. Svjetina se razmiče. Moraju se razmaknut malo više, jer ima gospođe Nade, Bogu hvala. Tako i treba, kakva je to Nada ako je slabašna. A ova Nada je baš ono, oličenje i stremljenje okupljene svjetine. Ona ulazi u krug kraj zadihanih plesača Pupovca i Skeje, koji stoje zagrljeni . U rukama drži veliki transparent.
Naočit odeblji muškarac s tankim cvikerom koči se na transparentu. Ispod njega natpis
Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga.
Чувајте братство и јединство као зјеницу ока свога.
Pupi i Skejo dva su srca bratska, s njima se ponosi cijela Hrvatska, ushićeno viče akademik Reiner.
Tako će nekako izgledati danas, širom Lijepe naše. Dobili su Glavnog državnog odvjetnika. Svojeg. Njihovog. Odvjetnika kojeg su čekali, pa da mogu počet hapsit sve one koji misle drugačije. Sve one koji misle. Sve one koji slobodno misle. Baš kao što je to danas najavio Jopa Đakić. Čovjek koji ni pišati bez pištolja ne ide. Čovjeka od kojeg policija bježi ko od crnog đavla. Bješe oni i od obitelji mu. Ne samo ove – HDZ obitelji. Nego i od biološke. Jer ne znaš tko je gori. Ili on ili sinovi. Rekli bi, civilizacijsko ruglo.
Pa će slavit. Plesati će tarantellu i pjevati kao mafijaši u Kumu. Ista stvar. Pjevati će razdragani Furio Radin, oznojene ćele s onih nekoliko dlaka slijepljenih.
C’è la luna ‘n ‘menzu o’ mari
mamma mia m’ha’ maritari
figghia mia a ‘ccu t’ha a dari
mamma mia ce pensa tu.
Ermina Lekaj Prljaskaj zanosno će ljuljati kukovima i plesati shotu. Debeli Robert Jankovics vrtjeti će guzovima pokušavajući otplesati čardaš. Milošević, i Dragana Jeckov ushićeno će zvati prisutne ne bi li se uhvatili u užičko kolo. I Skejo i Pupovac prihvaćaju. Skejo vadi crnu maramicu i njome maše dok pocupkuje nožicama, uz tko zna koji ispaljeni šaržer Josipa Đakića Jope.
Živilo bratstvo i jedinstvo, arlauče Pupovac. Čuvajte bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oka svoga vrišti raspomamljeni Skejo. Pa se opet grle i bale. Sa strane stoji Veljko Kajtazi, on ne pjeva ni ne pleše. Gleda negdje sa strane, nešto mu je jako privuklo pažnju. Hrpa sekundarnog otpada koju je tu ostavio netko nepoznat. Vladimir Bilek cupka razdragan, jer eto i on je dobio tužitelja. Ali nitko ne zna plesati Slavečku.
—
Danas je izabran GDO. Glavni državni odvjetnik unatoč protivljenju i gađenju i burnim reakcijama većeg dijela javnosti. Izabrao ga HDZ. Koji sam po sebi nema dovoljno ruku.
Pa su poslužile ruke koje su davno kupljene. Ljudi koji predstavljaju nacionalne manjine.
Ljudi su to koji imaju dvije domovine. Ljudi koji se prema mojoj domovini ponašaju kao da im je rezervna domovina. Rezervna domovina koju raubaju, cijede, rade što hoće. Jer ih njihova domovina uvijek čeka.
Ljudi kojima je Hrvatska rezervna domovina, otimlju Hrvatsku nama koji druge domovine nemamo.
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
