Sjećam se, kao da je bilo danas. A desetljeća su prošla. Izlazim iz zgrade gornje stanice žičare na Sljemenu, zastajem, palim cigaretu i čekam da se skupi cijela ekipa koja pristiže u ostalim malenim kabinama, žuto, zeleno i zagasito crveno pofarbanim, s istaknutim velikim brojevima. Šumska staza, široka oko metar, vodi lagano nizbrdo, niz kosinu, prema Činovničkoj livadi i Domu željezničara. Ako niste htjeli tim putem, lijevo gore uspinjala se staza koju je presijecala cesta na kojoj su bili parkirani automobili, pa širokom stazom, skoro pa cestom, uz Zlatni medvjed, prema vrhu. Prema Sljemenu. Sam vrh, proplanak na kojem su nekad stajala dva tornja, betonski novi i onaj stari, na koji se moglo penjati do nekih dvadesetak metara, do terase koja je služila kao vidikovac, sa stepenicama od kišnih rešetki, koje su u meni izazivale strah, jer sam imao osjećaj da hodam po zraku, a pogled kroz njih bio je zastrašujuć, svakom stepenicom sve više.
Toranj je davno srušen, nestalo je onog zujanja struje koja je napajala antene, ostala je samo betonska građevina, koja kao da će pasti kad pogledaš u nebo iznad nje i oblake što brzo promiču iznad antene na vrhu. Proplanak, livada, ograda stare žičare sedežnice, koja je vodila preko Panjevine do samog vrha. Žičaru je projektirala grupica zagrebačkih inženjera, skijaških entuzijasta, zaljubljenika u Sljeme.
Na tom proplanku smo znali sjediti ljeti uz cugu i gitare, zimi smo tamo postavljali skije i širokom šumskom cestom kroz prekrasnu šumu, kraj koliba GSKG prema Crvenom spustu, Bijeloj livadi, prema jurcanju na skijama. Rijetki od nas, spuštali smo se odmah ispod žičare, na Panjevinu. I tako svaki zimski dan. Za studentskih dana, najmanje tri puta tjedno, nedjeljom obavezno, pa skijača do podneva i onda Leustekovim putem na skijama do Zagreba. Uz obavezan grah s kobasicom u Željezničaru, nedaleko od početka Leustekovog puta, u domu je blagovaonica mirisala na grah i znoj koji se širio iz komada odjeće koje su skijaši i planinari skidali sa sebe i naslagali na kaljeve kamine.
Danas sam izašao iz Bandićeve žičare.
Gornja stanica odmah preko puta Zlatnog medvjeda. Cijelo to ogromno betonsko zdanje okruženo je debelim, tko zna, valjda protutenkovskim zidom. Nekadašnja staza koja je vodila od žičare do vrha prekrivena je onim betonskim elementima kroz koje raste trava. Prekrivena, pa raskopana, pa je na to nabacan tucanik, onako, baš nabacan, preko kurca nabacan. Tucanik je rasut po okolnih nekoliko vlati trave, ostacima lijepog travnjaka iz predbandićevskog vremena. Sam vrh, Sljeme više nije daleko, kojih dvadesetak metara tom nakaznom kombinacijom betonskih elemenata i rasutog tucanika. Ili nekakvim čudnim labirintom koji vodi prema birtiji na samom vrhu, na proplanku gdje smo nekada uz cugu i gitare pjevali Ajd zapojmo pojmo jednu po vatikanski… Papa Pavao vino pije nikad p…. vidio nije.
Birtija na proplanku doživjela je očito nekoliko faza dograđivanja, svaki puta od nekog drugog materijala, koji s onim starijim blage veze nema. Kao da sam u Kozari putevima i gledam zdanje koje je nastalo od petka popodne do ponedjeljka rano ujutro, u vreme kad su marljivi građevinski inspektori na vikendu. Oko tog zdanja neka ograda, koja ima samo jeddnu funkciju, da unakazi okoliš. Stara sedežnica, ona koja vodi preko Panjevine, odavno je bez sajli i sjedalica. Samo stupovi hrabro odolijevaju građevinskom divljaštvu koje je uzelo maha na Sljemenu.
Široka i prostrana šumska staza koja vodi prema Crvenim spustu i Bijeloj livadi, nije se uspjela othrvati betonizaciji, pokrivena je kockicama kroz koje raste trava, ako trava uopće tamo može rasti, nakon tisuća tona kemikalija koje su bačene na Medvednicu kako bi se mogla održavati jurcanja klinaca koji se za debelu lovu iz zagrebačkog prireza spuštaju dva dana u godini niz padinu, u trci koju nikada nitko neće zaboraviti, ali ni sjetiti se već drugi dan.
Tik do staze, poput slonova poredana je baterija topova za snijeg, žutih metalnih grdosijama s ventilatorima. Tu je nekada bio travnjak, sada je parking za topove za snijeg.
Polako se vraćam, tužan i razočaran. Prema Zlatnom medvjedu. Brvnari, koja tamo strpljivo i ponosno stoji tko zna od kada. Ništa se promijenilo nije, miris graha, kuhanog vina, ugodna toplina. Porcija odličnog graha s kobasicom, porcija sarme, dva komada, svaki komad kao dobre dvije muške šake. Žuja naravno.
Izlazim van, palim cigaretu. Stojim i gledam. Prizivam slike sirotinjskih naselja na Baniji, kuća razbacanih po livadama, ruševnih ograda s rupama. To mi je asocijacija. Na Bandićevo Sljeme. Koje je unakazio bespovratno. Sve se mislim, da je uzeti jedu veliku pilu i onako otpiliti tridesetak metara vrha i sve skupa baciti. U tri pičke materine. Pa pustiti da raste trava. Shvatio sam da psujem. Ne baš previše tiho, i majku Jakicu i majku onima koji su davali dozvole za ovako nešto. Ako su dozvole davane. Ako nisu onda majku onim inspekcijama koje su ovo dozvolile.
Žao mi je, baš mi je žao, danas sam prvi puta shvatio sav užas Bandićeve vladavine, od nekakvih staklenih kutija obješenim na žicu, s neudobnim sjedalicama na kojima sjediš na pola guzice, do besmislenih stotina kubika betona na tim nekakvim međustanicama, napravljenih samo zato da bi se pokrala lova, do sporog puzanja žičare, Sljemena pretvorenog u neku frapantnu mješavinu Kanala, Kozari boka, Puteva i Vira.
Spuštam se ogoljenom Medvjednicom, ogromne površine bez ijednog drveta, sve posječeno. I opet majka Jakica.
Da, jebeš civilizirano ponašanje. Jer kad s divljacima razgovaraš, civilizacije u izražaju nema. Bandićev grob treba preseliti. Na jednu od tih ogoljenih livada. Na mjesto njegovog najvećeg zločina.
Zločina nad prirodom.
Citat autora: “Ajd zapojmo pojmo jednu po vatikanski… Papa Pavao vino pije nikad p…. vidio nije.”
Prema tekstu na Vrhu je Mile Kralj Bandić prekomjerno granatirao Vrh Sljemena, gore od raketiranja JNA, Na vrh kca barjak visi dragi Mile disi …” Ponavljam ja tamo nisam hodočastio godinama samo i jedino zbog i radi gljiva i kestena u nižim predjelima. Rasprava se svodi o onome gdje je nenadoknadivi bivši Ćifo sa svojim mafijašima trošio proračun Zagreba.
U svom žalosnom razmišljanju Spectator predlaže ovu lokaciju za grob Milana Bandića … onda meni dođe na pamet Jakuševac i Kozari putevi … na kraju sam se sam sa sobom složio da je najbolje to smjestiti u Poganoj Vlaki. Tamo je Bandić Kan sagradio veličanstven hram i uspomenu na Sebe. Desetljećima je nas dotepencee i rođene Zagrepčane tjerao iz Zagreba u “rodno mjesto” otjerao je i Mene i majku. Sada bi bilo vrijeme da se grobište izmjesti iz Grada Zagreba.