Sjećam se prvog susreta sa Stjepanom Đurekovićem, bio sam tek počeo raditi, bio je nekakav sastanak s INOM radi poslova koji su bili u tijeku. Sjećam se kada je i odjednom nestao, sjećam se i priča, prilično glasnih i prilično argumentiranih, o razlozima nestanka. Onda sam saznao da se tamo, u Njemačkoj, kada je shvatio da bi mogao biti isporučen, pretvorio u velikog Hrvata, valjda je cugnul bocu Zrinskog, pa je pao u Croatiatrans. Poput velike većine domoljuba. Popiješ flašu Zrinskog i padneš u Croatiatrans. Onda se počelo šaputati da je umlaćen, da ga ne koknula UDBA. Sjećam se i početka rata, ranih početaka, svakodnevno sam poslom dolazio na sastanke u Sabor, u zadimljenoj ne prevelikoj prostoriji sjedili su zajedno Josip Perković i Vice Vukojević. Vukojević je najčešće izlazio van, a s Perkovićem sa rješavao probleme. Brzo i munjevito. Mnogobrojni problemi koji su pratili vojnu proizvodnju rješavali su se trenutno, uz njegovu pomoć. Odmicao je kokošare koji su se motali, ne bi li se ogrebali za komad oružja, nekakav ugovor, odmicao je sve, jer je jedino bila bitna kvaliteta, rok i količina. Vice Vukojević se kad se pričalo o Perkovićevoj ulozi u stvaranju države Hrvatske, ne sjeća ništa i ničega. Pa tako on meni i izgleda.
Nikada se više nismo sreli, iako je Zagreb samo malo veća varošica. Mustača nikad nisam sreo. Onda su počela natezanja zbog ubojstva Đurekovića. Hoće li ga isporučiti ili neće. Zašto mu nije suđeno u Hrvatskoj, zašto je država dovedena u situaciju da mora poštovati nekakve uhidbene naloge izvana, jer se našem pravosuđu kao i obično jebalo živo. Sjećam se živo, tadašnji predsjednik vlade, Zoran Milanović, grčevito se suprotstavljao izručenju. Zadrigli HDZ-ovci svi odreda, tražili su da se obojica spakiraju u avion i pošalju u Njemačku. Jerbo je rečenik bio nekakav šef u UDBI. Jerbo je dao nalog, kako kažu, da se lopinu i domoljuba (Bože, kako li to poznato i bolno realno zvuči), umlati. Velika većina koja je zapjenjeno zjačila da ih treba poslati u Njemačku na privremeni rad, imala je i te kakva iskustva s UDB-om. Pozitivna dakako, pa su presvukli kožnati udbaški kaput u crveno bijele jakne, pa im se činilo moralno i praktično da pridonesu da netko najebe za zločine UDB-e. A da to nisu oni. Nije se u to vrijeme, kako se to danas moderno kaže komunicirala činjenica da je rečeni Perković bio nekakav veliki šef u čuvenoj tajnoj hrvatskoj službi, da ju je i ustrojio. Da je bio špijun. Hrvatski špijun. Nikome nije došlo do glavine pitanje: Koja to država isporučuje svog šefa tajne službe drugoj državi?
A odgovor je bio jednostavan. Slučajna država. Sjećate li se?
Država s određenim, po svemu sudeći, ne predugim rokom trajanja. Tajne službe držale su prst u uhu, kao da su čuli onu čuvenu Grahama Greena:
Nisam napisao, ali samo zato jer se podrazumijeva, da je sva ta ekipa bila vrlo jako naslonjena na HDZ, kao što je i danas.
Onda su frajeri isporučeni u Njemačku, uz veliko slavlje svojih dojučerašnjih političkih istomišljenika. Švabe ih svojski rebnule i poslale u prdekanu. Pa su, prema važećim pravnim običajima valjda zbog poodmaklih godina, poslani nakon nekog vremena na odsluženje kazne u Hrvatsku.
I sada trunu u hrvatskim kazamatima. U kazamatu države koju su, moramo priznati stvarali. Ali i protiv koje su se borili u vremenima dok nismo imali jogurta.
Pojavila se inicijativa da ih se pomiluje, da ih pomiluje Zoran Milanović, koji je ne tako davno rekao S pomilovanjima ne želim imati ništa. Mičite to od mene. Kao oko svega kod nas, podigla se dževa Rade se panel emisije, svaki onaj koji misli da je neki faktor, mora nešto srati i kenjati na tu temu. Prijedlog za pomilovanje došao je iz jedne od važnih HDZ-ovih poluga vlasti, Generalskog zbora. Sjeli generali, jedan dio njih, potpisali i bojavili prijedlog za pomilovanje. Kako to kod nas ide, odma su dvojica, čim se podigla frka, odstupila, junački, herojski, baš ono generalski.
Gledam tipove koji blebeću svašta. Po mojem vrijednosnom sudu, kada se za nešto zalažu Bartulica, Zekanović i Vidović Krišto, a svakako i Miro Bulj, onda je moje mišljenje uvijek suprotno. Uvijek. Sa stopostotnim učinkom.
Jučer je na Otvorenom Zekanović mrtav hladan ustvrdio da je inicijativu o molbi za pomilovanje naredio Zoran Milanović.
Mrtav hladan, u javnom prostoru optužuje predsjednika države. Baš kao što i ja mrtav hladan u javnom prostoru tvrdim da je Zekanović budala.
Puno lakše bih ja na sudu dokazao da je Zekanović budala, nego on da je inicijativu o pomilovanju pokrenuo Milanović.
