- Reklama -
Teško je imati portal poput mog.
Postoje nekakve moje regule i principi kojih se držim.
Ne pišem o crnoj kronici, prometnim nesrećama, utapanjima.
Ne pišem ni o sportu.
Pa sam preko ljeta dosta uskraćen za teme.
Jer se protagonisti i glavni komičari, dvorske budale, krimosi, poludebili i pravi debili kvase diljem naše obale.
Dok ja kiselim noge u lavoru i slušam Marka Brecelja i Buldožere.
To kvašenje i podapiranje u moru, ipak moraju prekinit, na dan proslave Oluje, koji se sada zove Dan domovinske zahvalnosti, a vidio sam da su mu okačili još neke oznake, Dan ovoga, Dan onoga.
Pa na noge raskvašene nošenjem japanki moraju navuku crni papak, obuku i tamno odelce, da se vidi da je njihovo švicanje na plus pedeset u tamnom odelcetu njihov doprinos domovini.
I čuvanju digniteta domovinskog rata.
Na takvim skupovima, kada gledam slike po portalima, jer te tekstove ne čitam, gledam prvo u papak, da vidim ima li koji nemoralni političar, pa da nosi papak sa tupastim vrhom.
Jer takvi su, kao što znamo, skloni kuplerajčenju i šmrkanju kokaina.
Ali, ne. Svi naši oni su baš ono, špic papak političari.
Vrhunski papci.
Evo kaj se događa danas?
Niš!
U Zagrebu se vodi pravi rat, o kojem novinari ne pišu.
Linja bojišnice proteže se od Kaptola, pa se spušta do Branimirove, prema Avenue Mallu uz Savu pa sve do Arena centra.
Linija je dugačka skoro dvadesetak kilometara, a angažirano je u ratnim operacijama, evo informacija od jučer, 30-ak ljudi.
Bespoštedna se vodi bitka među posjetiteljima Ljeta na Savi i filma kojeg su najavljivali kao terminatora, onoga koji će poharati kino dvorane.
Filma General, obiteljskog projekta obitelji Vrdoljak i šire i svojte.
Jučer su uspjeli u svoju borbu za pobjedu u posjećenosti nad Ljetom na Savi potegnuti čak 17 gledateljau svim kino dvoranama u Zagrebu gdje se prikazuje, te izvojevati pobjedu nad Ljetom na Savi, koje je eto posjetilo 16 gledatelja.
Pobjeda je to Klana Vrdoljak i šire svojte, nije uvjerljiva, ali je velika.
Ljetu na Savi nije pomoglo ni što je jučer Bandić, vidno zadovoljan i sretan (!?) pozvao građane da dođu čagat, jer bu i on došel čagat, pa buju zajedno čagali.
Bezobrazno, vrlo bezobrazno, jer svaki puta kada je rekao čagat umro je jedan Purger.
A umrlim Purgerima na sprovod neće doći sva mafija Hrvatske, ni ratni zločinci.
Ni Rajko Ostojić.
Ljeto na Savi je projekt na koji se lopatama baca lova Zagrepčana, bageri su potaracali teren, navukli su nekakve skele, nekakva crvenokosa baba je dobila koncesiju, jer se nadala da će potegnit dobru lovu, a ono, ni pasa nema.
Jučer se baš razveselila, iskreno kada je ugledala Bandića i šefa Gradskog groblja, jer su to prvi ljudi koje je vidila ovo ljeto na Savi.
Žena pomislila da se nalazi na Golom otoku, a evo ipak, nije!
Jer su došli Bandić i Grobar!
Intimna zabava na milion hektara za petnaestak ljudi.
Dobro investirana lova.
Čestitke Purgerima, osim onoj trojici koji su umrli radi izgovorene riječi čaga.
Ako lova Zagrepčana može lopatama bacat na rpu, onda se lova Hrvata može barem bagerima bacat na hrpu, pa lijepo zapalit i grijat ruke.
Ko onomad onaj Escobar, Pablo Escobar, koji je založio nekoliko miliona dolara u šumi da mu ne bi bilo zima.
Ma nije to onaj Pablo iz Zadra, prijatelj od naše Državnice, taj je sitni diler.
Prijatelj Predsjednice, Državnice, Pjevačice i mnogo još čega i zlatne mladeži HDZ-a.
Koji su sada nekakav faktor.
Družiš se sa dilerom i postaješ politički faktor.
Lijepo.
To je ko kad ti se kćerka slika sa jednom ocvalom zagrebačkom poduzetnicom na nekakvom eventu.
Nema ti druge, nego kad se vrati kući, odma opalit jednu do dvi triščine.
Dugo se snimao film, sa impozantnim budžetom preko dvadeset miliona kuna.
Tu nije uračunat angažman vojske, oružja i oruđa (tenkovi i općenito, teško naoružanje).
VEZANI ČLANAK: Ratni pobjednik, general Gotovina poražen je od Srba, u režiji Antuna Vrdoljaka!
Rođendani obitelji i svojte Vrdoljak slavili su se prošle godine u vojnim uniformama, jer su svi bili na snimanju filma o generalu Gotovini.
Čitam na stranicama Cinestara kratak sadržaj filma.
Pa kaže:
8. prosinca 2005. svjetski su mediji izvijestili kako je uhićen optuženik za ratne zločine, hrvatski general Ante Gotovina.
Sin ribara, rođen u Tkonu na otoku Pašmanu, rano je ostao bez majke. U Pakoštanima je živio do svoje 17. godine, a onda je jednog dana odlučio otići u svijet.
Napustio je dom i, ukrcavši se na brod, otplovio u nepoznato.
Pridružio se Legiji stranaca. Tamo je niz godina sudjelovao u francuskim vojnim operacijama, gdje je bio i ranjen. Krajem 80-ih godina je otišao Južnu Ameriku gdje je upoznao i prvu suprugu Ximenu Dalel. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, Gotovina se 1991., vratio u domovinu.
Bio je jedan od najistaknutijih zapovjednika u Domovinskom ratu. Zbog vojnog iskustva i sposobnosti Gotovina je vrlo brzo napredovao u hijerarhiji i na kraju dobio čin generala, poslije čega je zapovijedao vojnom operacijom Oluja.
Umirovljen je 2000., a u Haagu je proveo sedam godina i na koncu je službeno proglašen nevinim.
Vrlo velik broj Hrvata ima jako dobro mišljenje u generalu Gotovini kao čovjeku.
Imam ga i ja.
Ali, film je po svemu sudeći sranje.
Imati u rukama ovakav materijal, dragulj od priče, a napraviti takvo sranje, stvar je umijeća.
Antitalenta.
Evo što o tome kaže kritika, pogledajte svakako, bolje pogledati, nego se zajebati i ići u kino, kunjati u kinu tri sata.
Napravljen je uradak baš po poznatoj školi hrvatskog filma, koju predvodi legendarni Jakov Sedlar.
Negledljiv, dosadan, nevjerodostojan.
Ali za to skup.
Bagerima se lova vukla na hrpu.
Da bi se pretvorila u ništa.
Sve ovo mi je lakše pisati, jer je sam general Gotovina pokazao što misli o tom filmu.
Nedolaskom na premijeru i izbjegavanjem govorenja o njemu.
Još jednom je pokazao da je gospodin, a ne kokošar poput svih onih koji pokušavaju zaraditi na njemu.
Ili bilo čemu.
Postoje likovi koji vole poentirati, a da sami nisu napravili ništa.
Upravo poput Zlatka Komadine.
Koji nemilice daje intervjue.
Moš mislit svrhu postojanja novinara koji se školovao, polagao ispite, padao, da bi posto novinar, pa onda te onaj nadrkani urednik pošalje intervjuirat Zlatka Komadinu.
Koji u životu nije napravio ništa.
Osim za sebe.
Postao je župan.
Crveni župan.
Jaka stvar biti župan u županiji koja je crvena. Jaka stvar uopće biti župan.
Slijepo crijevo.
Radno mjesto uhljeba i spavača u ladovini.
Postao je ministar, pa je pobjego.
Nagovaro je Linića na pobunu, pa je pobjego kada je trebalo izać.
Na jebenu rukometnu utakmicu u Vinkovce.
I ostavio Linića sa dupetom na vjetrometini.
Kada se birao kandidat za predsjednika države iz redova SDP-a, nije pobjego, to valja priznat.
Nije došao.
Reći što misli o svemu.
Muški, ako ćemo i komunistički.
Nije došao.
A sada daje intervjue i kritizira.
Što dovoljno govori o njemu.
Ali i o onima koji ga sretnu na cesti i uopće ga pozdrave.
- Vezano uz temu -
