Priča se nastavlja.
To je jedna divna priča o djevojčici arijevki, plavih uvojaka, umilnog glasa, lijepog smješka.
Pravi ideal ljepote.
Vanjske.
A u njoj monstrum.
Koji progovara:
“Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške.
Mi možemo danas raspravljati o tome zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest to učinio, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima.”
Kako drugačije nazvati monstruoznu želju da raspravlja o tome da li je Pavelić neke kako ona kaže „fatalne greške“ morao ili nije morao napraviti.
Koji kurac uopće znači, raspravljati o tom monstrumu bilo što?
O opravdanosti razloga njegovih zločina mogu raspravljati sam takvi monstruozni zločinci poput njega.
Još bismo trebali sagledavati moment kada su odluke donesene.
Da li su se morale donijeti ili nisu?
Pa će se tako raspravljati da li je morao donijeti odluku da se puškom, kundakom, nožem, žicom, pokolju desetine tisuća djece do deset godina.
Pa će se tako raspravljati da li je morao donijeti odluku da se puškom, kundakom, nožem, žicom, pokolju desetine tisuća žena i majki.
Nakon svih zvjerstava koje je osmislio i naredio Pavelić, ona kaže da su se ljudi osjećali prevarenima i izdanima.
Samo valjda oni koji su preživjeli.
Drugi su se osjećali poklanima.
Kakav čovjek moraš biti da želiš raspravljati o opravdanosti odluka za ovo gore?
Kakva žena, kakva majka?
Ne, dragi moji to nije seksizam, ona se sama često na to poziva!
Jer ona i jest dobra majka, koja je svoju djecu skolnila daleko od Hrvatske, daleko od ljudi sa takvim nastranim idejama!
