Omamilo me. Omamilo me dugotrajno putovanje u Benkovac, do kojeg inače putujem dvadesetak minuta. Omamilo me dugotrajno čekanje u redu za janjetinu na vrelom suncu . Omamila me vrela, ma kipuća janjetina. Ni gemišti nisu za zanemariti u tom omamljivanju. Omamila me vrućina. Pakao u hladu dok pokušavam pojesti kuglicu sladoleda, a da se ne otopi.
Nesposoban sam za bilo kakvo razmišljanje. O bilo čemu.
Omamio me i pogled na alkare u Sinju. Sama pomisao, sama pretpostavka o tome što im se po ovoj vrućini događa u glavi dok ponosno na glavi nose debelu šubaru, baca me u nesvijest. Alkari sa šubarama na glavi, i svom tom svitom poslavljaju pobjedu nad Turcima. Pred tri stoljeća. Pobijedili su mrsku Turad, a preuzeli su turski vokabular. Pa kad slušam prijenos, kao da slušam seriju Sulejman Veličanstveni.
Na portalima ima nešto slika, sinjske ulice poluprazne, posve drugačije u odnosu na ono kako su izgledale pred tjedan dana, kad je Alka trebala biti održana, a eto, odgođena je zbog kiše, jer je junačinama i njihovim konjima smetala kiša u obilježavanju tristo desete godišnjice pobjede nad Turčinima.
Pred tjedan dana glavni događaj u Sinju zbio se na hipodromu. Danas u konji u glavnoj ulozi. Sve mi to izgleda poprilično konjski.
Nema danas vrha države, Alka je nekako obezglavljena. Čudno mi je to za tu ekipu koja trči, jer kroz povijest su voljeli trčati alku (trče alku, a jašu na konjima) pred svim vladarima, nisu se ustručavali čak ni od one, pazi sad turske poslovice: Neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu. Pa su eto, alku trčali i u danas vrlo mrskom Beogradu, ne bi li se ulizali kralju Aleksandru Karađorđeviću. Tita su obožavali. Pri pogledu na vedar osmijeh Franje Tuđmana padali su u trans. Mesića nisu voljeli. Jer im nije dao lovu. Jer, ako mislite da se to trčanje u dvajs kila debelog sukna, s impozantnom šubarom na tikvi, na plus četrdeset, radi iz ljubavi prema tradiciji, tvrdo ste se zajebali.
Alka je kao domoljublje. Događa se radi love. Uvijek radi love. Ali i radi društvenog ugleda i utjecaja među onima koji takve stvari štuju.
Odma se sjetim Zlatka Dalića koji kaže o nogometašima koji igraju za reprezentaciju da njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja.
A i ne baš tako davno ti isti reprezentativci koji igraju zbog ljubavi i domoljublja podijelili su među sobom premiju za plasman za Euro 3,7 miliona Eur. Nakon osvojenog drugog mjesta, igrači i stožer podijelili su 11,2 miliona dolara.
Radi se o profesionalnim nogometašima i trenerima i svim tim kurcima palcima u stožeru. I posve je normalno da oni igraju za lovu. Da se njihova zarada isplaćuje iz nagradnog fonda kojeg su napunili svojim uspjesima, koje valja cijeniti i poštovati.
Radi se o nama građanima o dost nepojmljivim iznosima, a s druge strane, tip laže i palamudi kako se radi o ljubavi prema domovini.
Pun mi je kurac takve ljubavi prema domovini, pun mi je kurac te ljubavne veze iz koje ljubavni partner izlazi bogat kao krez. Tip koji brbonja o ljubavi prema domovini, tip koji kaže da njemu novac ne znači ništa, prima svaki mjesec plaću. U Hrvatskoj. Svaki mjesec mu na račun legne 125.000 EUR. A prosječna ukupna starosna mirovina za 525308 korisnika mirovina koji su pravo na mirovinu ostvarili prema ZOMO (bez međunarodnih ugovora) iznosi 651,33 eura.
Stotinu devedeset i dva umirovljenika svaki mjesec primi mirovinu u visini Dalićeve plaće, kojem, kako sam kaže, novac ne znači ništa, a sve skupa to rade radi domoljublja.
E, pa nemojte me jebati. Bar ne po ovoj vrućini.
