Čitam u novinama, u Ugandi su otkrivene ogromne zalihe zlata. Spominju se pusti milioni tona zlata pod površinom Ugande. Točnije trideset i jedan. Milijun. Tona. Zlata.
Drugovi Uganđani, a i drugarice Uganđanke još ne mogu pojmiti kakva ih sreća u budućnosti čeka. Sad samo gledam kad će se pojaviti Trump i objaviti da će Uganda postati pedeset i druga država u sastavu Sjedinjenih država. Kojima je on precednik.
Zlato ima čudnu moć. Ko što se muve vrijedno i veselo na toplo govno skupljaju, zlato tako privlači svakakve švindlere, belosvetske jebivjetre, prodavače muda pod bubrege, varalice ogromnog potencijala. Prema ovom napisanom, a napisano je kao uvod, shvaćate svakako, da je samo pitanje dana kad će se u Ugandi, u posjetu bratskom ugandskom narodu pojaviti Gordan Grlić Radman, kao prethodnica i najava ukazanja Andreja Plenkovića. Jerbo, gdje je lova tu je i HDZ. Neizostavno.
Hrvatska Ugandi može pomoći puno. Spremni smo im pomoći u organizaciji eksploatacije zlata. Jerbo, Hrvatska ima ogromno iskustvo s tim stvarima. Mi rudnike nemamo, Tupljak u Raši zatvoren je davne 1999.godine. Ali iskustva sa zlatom imamo. Kad kažem imamo, ne mislim tu baš na vas. Niti na sebe. Naravno. Imaju oni.
Izbori su za četiri dana. Slušam pažljivo sučeljavanja kandidata za gradonačelnike Rijeke, Zagreba. Sjedim, pijuckam kavu, pa zažmirim. Pred očima mi se pojavi Kolinda, ono njezino lupetanje bez smisla, bez kraja i konca. Kako su to lijepi dani bili. Imalo se o čemu i pisati, a Boga mi i nasmijati. I sada, eto, Kolinda je uskrsla i u Zagrebu i u Rijeci. Nivo priče Marije Selak Raspudić u Zagrebu i Ive Rinčić u Rijeci je otprilike na nivou čovjeka koji nikad u tim gradovima bio nije. Pa je došao na tjedan dana. Vozio se javnim prijevozom, hodao gradom, pričao s ljudima. I nakon tjedan dana intenzivnog boravljenja u Rijeci ili Zagrebu, odluči se kandidati za gradonačelnika.
Zašto naprosto ne kažu, Ja bih htjela biti gradonačelnica. Vrlo jak razlog, čak ga se i ne mora argumentirati. Jer podrazumijeva ambiciju, osobni interes. A to je najvažnije. Tek sad vidim, na primjeru Rijeke, kolika je nesposobnost i neznanje vrha SDP-a, koji je samo par mjeseci prije izbora odlučio na izbore ići s dogradonačelnicom Rijeke, koja je komičnom kampanjom, pljuvanja svega što je napravljeno, a bila je druga osoba u gradu kad se to radilo, pometena ko zrne prašine pod naletom vjetra. Izgubljena je Rijeka, izgubljen je Sisak, izgubljen je Split, izgubljen je Zagreb. Jer pobjeda u Zagrebu nipošto nije SDP-ova, nego su pobijedili Možemosi, kojima su SDP-ovci samo pripaljivali cigarete. Stvarna situacija bit će vidljiva za nekoliko mjeseci. Jedinu funkciju koju su SDP-ovci izmoljakali je funkcija Predsjednika Gradske skupštine. I na nju postavili čovjeka koji je vrlo odan Davoru Bernardiću, koji kao što znamo, nije više u SDP-u.
U Splitu je SDP napravio baš sve da se elegantno, ispod stola, skoro pa nevidljivo dovede na vlast HDZ, ali i da se produži mandat piromanu, krkanu Blaženku Bobanu. Tašta samokandidatura političkog mrtvaca Ranka Ostojića, čovjeka kojem nitko nije imao srca reći da je politički mrtav, otela je glasove kandidatkinji Lesandrić, pa ćemo najvjerojatnije još četiri godine gledati nasmijano i veselo lice dragog Blaženka. Hvala druže Ranko!
Kandidatura tipa koji ne bi mogao vidjeti ni poljoprivrednu zadrugu u splickom zaleđu, konfliktnog tipa bremenitog aferama, dovela je do toga da će u drugi krug HDZ-ovac umivenog lica Šuta. A ja HDZ-u ne vjerujem ni kad lice umije…
O jebem li te mudrosti. Općenita mudrosti. O političkoj ne bih ni pričao. Jerbo ne postoji.
SDP kao stranka uspio je u svom naumu. U posljednja tri izbora za predsjednika stranke, uvijek bira goreg od prethodnika. U SDP-u je konstantan jedino strmopizd. Dovoljni su sami sebi, pa se međusobno igraju politike. Ko mali majmunčići u Maksimiru što sjede i u dokolici natežu luleke.
Uvijek iznova divim se svojoj davno izrečenoj i bezbroj puta samocitiranoj tezi:
SDP je politička stranka koja se ne želi baviti politikom.
Jer je ljepše sjediti u Saboru u oporbi. Jer je ljepše kunjati u gradskim skupštinama kao beznačajan dio većine ili u oporbi. Oni to vole, ugodno je, dobro je plaćeno, a najvažnije, svjesni su da svoje neznanje i nedotupavnost ne moraju nigdje dokazivati. Mi svi znamo da oni ništa ne znaju, ali prava tragična količina tog neznanja i neosobnosti, e, to je njihova intimna tajna.
Sad, pišu novine, a pišu mi i poruke članova, nastaje nekakva pobuna protiv Siniše Hajdaša Dončića. Kojeg su pred pola godine izabrali za predsjednika, a iskreno, bio je lošiji kandidat od sviju. A oni to nisu vidjeli. Pa sad kažu, Joj mi smo se zajebali.
Pobuna u SDP-u ne znači ništa. Jer, SDP ima statut koji štiti predsjednika stranke jače no što to Iron Dome štiti Izraelce. Mogu da mu pljunu pod prozor. A on eto, nakon svega najavljuje da će biti premijer u dva mandata. Pitam se, zašto dva, a ne tri? Sve dok se ne skupe pred zgradom na Iblerovom trgu, sve dok ne zapriječe ulaz bilo kome, sve dok iz zgrade ne izbace sve koje tamo nađu, Siniša Hajdaš Dončić će ih čvrstim i nepokolebivim korakom voditi u ponor. Nadam se da taj ponor nije daleko.
Zaslužili su.
