Stadionom se ori „Mi Hrvati“
Vrlo često, naročito ovih dana čuje se Mi Hrvati. I dok se gleda prijenos reprezentacije koja je nekad s opravdanjem nosila naziv vatreni, ali davno su prošla vremena vatrenosti. Uopće ne kužim taj poklič Mi Hrvati, jerbo, nekako mi zvuči šuplje, nedovršeno…
Mi Hrvati… što?
Lopovi, pametni, budale, jebači, navijači, svirači kurcu, neznalice?
Što to mi Hrvati? Nekako, po meni za sada, neznalice i koruptivci.
Lijepo me zamolila prijateljica Sandra, da konje ne spominjem
Jerbo, konji su pametne životinje, posve sigurno pametnije od mnogih ljudi koje poznam. Pa mi je lijepo draga Sandra pojasnila da nije u redu budaletine nazivati konjinama.
Dakle, nema više konjina. Postoje amebe, postoje panjine.
Ne znam kako da vam to pojasnim da shvatite, a da ne pomislite da ja mislim da ste vi panjine ili amebe, te da ne znate misliti, jer vam ja moram tumačiti?
Dakle, u ovom članku se konjine ne spominju!
Evo, rečmo, murja i vojska.
Oduvijek sam osjećao neki antagonizam, neku neprirodnost u govoru uniformisanih lica, koja su u međuvremenu postala unformirane osobe, ali jezik, govor im je stilski ostao isti. Taj stil govora bih ja nazvao metloguzički. Poslušajte samo te glasnogovornike policije kad daju priopćenja.
Ko da im je dugačka držalja od metle zabijena u guzicu.
Sva trkeljanja tih nekakvih glasnogovornika murje, ja ni kurca ne razumijem. A oni melju li ga melju, tim nekakvim umjetnim jezikom, metloguzičkim dijalektom hrvatskog jezika.
Kod vojske i oko vojske je drugi slučaj.
Vojska odrješito kaže što misli, da čak i ja razumijem.
Ali klatež koja se navukla oko vojske, e pa jebate, đe to ima.
Evo, ministar od vojske koji je po zanimanju lugar, kojem se jučer letni park smanjio za nekoliko desetaka posto, zbog pada jednog MIG-a, ponosno izjavljuje, u trenutku kad svi očekujemo da će reći: Evo ja odlučijo da ću dati ostavku, hrabro progovara:
Incident je pokazao spremnost hrvatske vojske.
Slušao sam i ne mogu vjerovati, zovem prijatelja Peru koji živi na selu, a mjesni lugar mu je kum, pa ga molim da mi s lugarskog jezika prevede na hrvatski, nakon desetak minuta, Pero mi diktira u telefon prijevod na hrvatski:
Incident je pokazao spremnost hrvatske vojske.
Mozgam, gledam, vrtim, dakle nije metloguzički jezik.
Nego dupeglavska varijanta hrvatskog jezika.
Nije trebalo dugo, nakon lugara Luke, pojavi se šefonja Odbora za obranu, onako naočit, pametnog pogleda, pogleda koji naprosto zrači bistrinom i progovori:
Zrakoplovi zbog sile teže tendiraju da padnu.
Trljam oči, ne mogu vjerovat u tu svu debilanu rečenu oko pada više desetaka posto zračne flote u jednom trenutku.
Doleti nam dron, je li bomba ili nije, ako je kolika je, ako je đe je u pički materinoj?
Izjava vodećih ljudi koji se motaju oko vojske svodi se na jednu račenicu:
Padne avion, mi napredujemo radi sile teže.
Od sile teže padaju avioni. To je svakako napredak. Otkriće šefa Odbora ya obranu, rođenog Šibenčana, sugrađana Zekanovićevog. Izgleda da su njih dvojica iz istog bunara vodu pili. Ma iz istog siglja, a ne bunara. Ista je to pamet!
Srećom da druge stvari ne padaju.
Mislim da jedan rat ovđekarce ne bi škodio
Ako ništa drugo, radi mentalnog zdravlja nacije. MOžda se riješimo i pokoje budale.
Jer, sve ovo otišlo je u tri materine.
Sve se mislim, što nas sljedeće čeka?
Da Peđini tići podrže Plenkovićev plan 15.12.2022? Što i ne bi bilo loše. Pa da bok uz bok ponosno stanu Zekanović i Peđa. Pa da se riješimo i ovakvog SDP-a.
Zekanović iz Šibenika, Franko iz Šibenika.
Šibenik je rasadnik pametnih.Tamo su takvi samonikli! https://t.co/VuK2pv1N9U
— Spectator (@SpectatorHR) December 7, 2022
